VJETRU

Znam ja što hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhnô mi sjenu.
Al ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!

Ja sam već dugo vremena tužan.
Na križu mračnih misli sam propet.
Pusti me, vjetre! S lišćem se igraj!

Pa ipak, dragi, navrati se opet!

Dobriša Cesarić 

Makarska

ZABORAVLJENA RIJEČ

Iz dragih usta neka riječ,
Što godinama mirno spava
U crnoj sjeni zaborava,
Odjednom u tebi se prene
I sine sjajem uspomene.

Probudiv se u svojoj noći,
Trenutak sja ti u samoći;
No drugi časak već je zbriše,
I ne vrati se nikad više.

Dobriša Cesarić

Makarska

MALA KAVANA

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje--
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece u meni ljubav je rasla,
Al nikome to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l mogao sam slutiti ovoga jutra,
Blijed od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

POGLED

U tvojim očima kadikad
Tajanstven jedan pogled sine.
Al' tek što sine već i mine.
Što skriva u svom čudnom sjaju
Taj odraz bogate dubine?

Da l' bol, što neće da se smiri?
Ne znam, gonetam uzaman.
Il' bljeskom tuge iz njeg viri
Nesretni, davni neki dan?

Ili je san, duboko snivan,
Nikad neostvaren al divan,
što svagda će mi ostat skrit,
A tvoga bića on je bit.

Dobriša Cesarić 

Zadar

 

BEZ OPROŠTAJA

Ne, ja se nisam oprostio s njom
kad nestade na svoju stranu.
Sam slušah svojih nada lom
U jednom zabačenom restoranu.

Kako je bilo? Nije teško reći!
U žamoru oglasila se trublja,
I vlak je krenuo obično i lijeno,
Sa svime što još ljubljah.

Da l' mišljaše da u tom gradu
Ostavlja dušu njome bonu?
Da l' iskahu me njene oči
Pogledom čežnje po peronu?

Daleko negdje juri sada vlak,
Al što to moje srce kuca jače?
Nije l' to možda nada, tajni znak,
Da neko u daljini plače?

Ah kakav plač! Uobraženje, san!
Te njene čežnje davno sve su
Već ugašene. Ti si malko pjan,
A stvari jesu - kakve jesu.

Moguće zape koji svijetli tren
Na svome letu u njezinoj duši,

Dobriša Cesarić

Knin

PJESMA O PROBUĐENIM SPOMENIMA

Propala ljubav ne nosi se na put
Kao što nosiš kovčege i svežnje.
U spomenima život samo spava;
Kad probudi se — oni budu čežnje.
Putuješ dane i putuješ noći:
Oni su tvoje društvo u samoći.
U zanosima, lutanju daleku
Oni te naglo zabole, zapeku.
Otideš dalje. Oni dublje riju
I glumljenu ti radost tiho piju.
Na dnu ti srca čuče sumnje; čuju
Micanje svake nade, pa je truju.
Tjeskobama, ljubomorom te muče,
U sutra sjenu bacajuć od juče.

Dobriša Cesarić

Odmorište Žir- Kod Macole

OGLEDALA SREĆE

Mladić i djevojka nose
U srcu mladost vedrine.
Jutrom, kad prolaze cestom,
Drže se za ruke, nježno.

Ruka je djevojke topla:
Mladić se njom poigrava.
Djevojka veselo gleda,
Smiješi se, žurno korača.

Oči su im pune radosti.
Oči su im ogledala sreće.

Dragutin Tadijanović 

Zagreb