I SADA KAD ČUJEŠ TE PRELUDIJE

i sada, kada čuješ te preludije:

ovaj život ti se učini prpošan i strm,
lijepi život, u proplancima jutro,
tko je taj čudesni skladatelj?

a onda putuješ dugo uz te
morske simfonije i plivaš u tišini:
ti nemaš ušiju, samo mozak sluša,
čitaš jutarnje novine, piješ čaj u zadimljenome expressu...

ja sam sretan! govoriš samozadovoljno u sebi,
a sretna budi i ti, makar te pod lopaticom...
evo zajedničkih muka, nedalekih od same glazbe,
evo te neskladne sarabande...

i sada kada čuješ te preludije:
oštri vid otkriva ti toga genijalnog skladatelja

kako se previja i muči. i muči.

Stjepan Gulin

Bol na Braču

KUTIJA GAJA UTIJA

Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.

I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
                                                     nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
                                                     pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
                                                     Ljuta.

Dogovorimo se: jednom kad budemo
                                                       sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
                                                      Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
                                                      gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
                                                    gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
                                                    kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
                                                    nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
                                                    kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?

Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

OSTAJE MI

Gle, prolazim kroz vrijeme,
a ni hoda nemam, ni tla za doskok
ni pijeska, ni lovorova vijenca
ni lastavice da iz mojih očiju krene
i potraži vinograd počinka

Ostaje mi da te dotičem dahom
da te neprestano spajam sa zemljom
da budem u značenjima slova
iz knjige koju čitaš i čiju toplinu
u svoju tjelesnost pretačeš

Ostaje mi da te pretvorim
u grozd, u pčelu, u glazbu
da ti listam po kosi i da budem
uvijek negdje tu

Jakša Fiamengo

Bol na Braču

PJESMA O RASTU I UVENUĆU

A nema tih dobrota kojih bi jeke do nas dopirale
          i žuborile opomenom
                   kako smo - i ne znajući - zaplovili
tolikim razbuktom
          istodobna rasta
                                  i uvenuća.
          Bog nad vodama
pruža nam ruke
                         tek kad nam zaprijeti potpunije potonuće
u zemaljskim barama.
                              U agregatima tjelesnosti
On blaži naše pomake
                                 prema rastrošnim dnima.
I ukazuje nam uzvisja
                                 s kojih nam se ozivlju zvjezdani virovi.

On znade da smo previše zahvaćeni Negdanama,
          da se mnogo naših zagleda zaplelo
u stelje morskih zamama.

On nam
          prohodeći stazama samih središta
                    pokazuje vrijeme primaknuća
                               dosuđenim nam razilascima.

Vinko Grubišić

Bol na Braču

STOPE

Idem,
možda pognuta srca,
slijedi me onaj koji nisam,
prestiže me onaj
koji ću možda biti,
privikavajući se
bez namjere
na trostruki teret
koji nosim.

Zvonimir Golub

Bol na Braču

TRI MIRISA

Otići ću, moram otići jednog božjeg dana,
s torbom na leđima i tišinom u srcu,
otići ću na južne obronke otoka Brača
gdje ima ljutih prodolja i strmih vrleti,
gdje stare česvine sniju pradavni san.
Zaista, moram otići na južne predjele Brača
da tamo na miru, među kamenjem, naberem
plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina,
da ih zajedno složim i tako sjedinim
tri opojna mirisa u najčudesniji miris
koji duši donosi slutnju božanskog daha.
I eto, samo zbog tog jedinstvena mirisa
svakako moram otići na južne obronke Brača.

Nikola Milićević 

Bol na Braču

BOREALNI KONJ

Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak

Kad mu griva lebdi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu

I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kad ga jaši Wagner

Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača

Kolike li gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj

Josip Sever

Zagreb- Kralj Tomislav