DJEVOJKA JE PODRANILA

Djevojka je podranila, ružicu je brala;
S bosilkom ju razbirala, trudna je zaspala.
Nad njom poju dva slavica, djevojku su zvala:
"Ustan’ gori, djevojčica, sanka ne zaspala.
Maglica se brijegom krade, sad je na te pala,
Cvitje hoće opaliti koje si nabrala;
Još te hoće privariti, ako nis’ dobrala
Za vjenačce drobnu ružu i cvitja ostala."
Djevojka se razbudila, slavicom se ozvala:
"A vi, slavji lužanini, velika vam hvala,
Koji me ste razbudili, jurve bih zaspala,
Razbiraje drobnu ružu i cvitja ostala.
Sinoć me je moja majka mladu hrabru dala,
Prid kojom sam vas večerak svezav ruke stala.
Žimi majka, žimi bratac, prije ga nijesam znala,
Niti sam mu rosnu travu prid konja metala,
Razma sinoć. Mila majko tebi budi hvala
Ka si meni djevojčici mlada hrabra dala!"

Džore Držić 

Dubrovnik

O LJUBAVI I O MOJOJ LJUBAVI

Jedina je budnost spuštenih kapaka
ljubav,
i ona me, najzad, budi.
Ljubav je ubrus pri ručku i večeri.
Ljubav i ja u krevetu
lutamo njenim kosama.
A njena je put miris sna. Strast sna.
Njene su oči duša sna. Toplina sna.
Mi, ljubeći se, prijateljujemo.
Meni je jeka potrebna!
Ljubav raščešljava melodije češljem od njenih pokreta,
i želja diše slikama melodijā, nutrinom melodijā.
Ljubav, ko smjelost, kad su koraci sami,
veče osamljuje,
jer veče je ljestva ljubavi,
i ja se po njoj penjem do suza.
Meni je potrebna moja jeka,
njoj je potreban moj glas.
Ljubav me budi,
ljubav me gleda iz kave,
i žlica je začuđena.
A zapravo, ljubav nosi oklope godišnjih doba,
i kažiprst ljubavi mjeseci su,
namjere.
Ja nestajem,
prelazim u njezinu blizinu.


Milivoj Slaviček 

Dubrovnik -Luka Gruž

PJESMA SVIH PJESAMA

Jednu pjesmu tražiš
po svim putima i bespućima.
     Tražiš je od pamtivijeka,
tamo gdje si bio i gdje nikada
     nećeš biti.
     Tražiš tu jednu jedinu
pjesmu nad pjesmama.
     I kad bi je našao,
umro bi spokojan.
Ali, pod nebesima, nema te pjesme,
     i nema spokojne smrti.

Nikola Milićević

Dubrovnik

S TIHOM NADOM U KORACIMA

Stalni zastoji i mnoge nedoumice,
a putovi čudno spleteni
i nesigurni.

I nigdje ruke da nas uputi i povede
dok zdvojni i zabrinuti čekamo
na neznanoj stazi.

A svjetlost miluje smirene trave
i pozdravlja bijele leptire
na žutim cvjetovima.

Sveta roso, orosi naše srce
i sumnju nam obrati u vjeru
da čistije gledamo.

Pruži nam pouzdani štap milosti
da se oslonimo i da bez straha
slijedimo svoj put.

Da se oslobodimo nevidljiva tereta
koji nas pristišće k zemlji
i vidik nam smanjuje.

Da nam se ukaže sveta gora uznesenja
i da idemo prema njoj
s tihom nadom u  koracima.

Nikola Milićević

Split - Marjan

MAŠTA (U DUBINI XX. STOLJEĆA N.E.)

U znoju lica svog s boka na bok okrećem se
povaljen na leđa: govorili su o tom vračevi i osnivači religija
prikazivali to usudom i kaznom. Pisali su o tome filozofi i psiholozi
razmatrajući situaciju, ne predlažući ustajanje ili bolji ležaj
Nisu zaboravljali da sam čovjek, isticali su to, svaki na svoj način
(pomalo bojažljivo i ograđujući se)
ali malo mi se koji od njih dopao
Umiješali su se, već odavno, i reformatori i državnici, o, i vojskovođe
naravno, i trgovci
stvar se sve više komplicirala
došli su i revolucionari da kažu svoju riječ
A ja sam pružajući ruke ležao, nastojeći da dohvatim, da zbacim
ja sam izgovarao pjesme (i psovke), viđao visoke, meke zastave
i to još uvijek radim i to još uvijek radim, nejak, čak zaboravljan
(u znoju lica svog, s boka na bok okrećući se)
a već sam prilično star i čudesno sam velik
a igra još traje (a povijest i dani okićeni su kričavim perjem)
Po meni padaju, pri tom, šarafi i čitave ploče neprekidnih napredaka
Bilo bi već vrijeme da slave i moju strpljivost

Milivoj Slaviček

Split

SVE RUŽE SVIJETA

Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Zvonimir Golob

Split

DA UMRU SVE ZVIJEZDE

Da umru sve zvijezda neba
Da se redom polako ugase
Jedna bi znala da mi treba
Jedna bi ostala negdje sakrivena
Najbolje bi bilo da je u tvome oku
Jer tu je najsigurnije
Tu se ništa ne čuje
Osim tihog strujanja ljubavi
Da se kojim slučajem zvijezde urote
Da se pobune protiv tvoje ljepote
Jedna bi znala
Jedna bi uvijek za tebe sjala
I spajala bi nas svojom dalekom ljepotom
I nas bi dvoje u najljepše boje
Svijet pretvorili
I u tvoje oko se sa zvijezdom
Zauvijek zatvorili


Željko Krznarić

Split