SRETNA NOVA GODINA

Svako jutro, svako slovo,
Nova staza, put u novo,
Jer u srcu ima mjesta
Za još bezbroj takvih cesta.
A kad stigneš tu gdje piše
"Nema dalje, nema više"
Moraš samo znati riječi
Pa u drugu stazu prijeći.

Gle, na jelki natpis sja -
Sretna nova, sretna nova !
Gle, na jelki natpis sja -
Sretna nova godina !

Ima takva staza jedna
Sa pedeset i dva tjedna,
Sedam puta množiš dane,
Sve na takvu stazu stane.
Staza ima jednu jesen
I proljeće jedno ima,
I još ima jedno ljeto
I na kraju staze zima.

Gle, na snijegu natpis sja -
Sretna nova, sretna nova !
Gle, na snijegu natpis sja -
Sretna nova godina !

Sretna nova godina !


Arsen Dedić 

Split

JUTARNJI ANĐEO

Od nekog vremena osjećam osobitu

naklonost prema anđelima

nalazim ih u svim vrstama treperenja

u podrhtavanju jutarnjeg autobusa

u šalici kave u nazdravljanju dobrog jutra

zalijepljene za revere mornarske dolame

obješene o kazaljke sata nad Pjacom

prisluškuju sve moje pa i one najniže riječi

dotiču me na način koji me čini nesigurnijim

na svom neuvjerljivom jeziku

ne znam što bih im rekao

dok mi se uvlače u sve žurnije korake

listaju moje novine upućuju uredsko računalo

raspoređeni u finom ustroju na vrhu olovke

nespremne da mi odzdrave kako priliči

učim ih iznova kako počinje dan

za koji više nisam siguran gdje i od čega nastaje

za čiju lakoću nisam siguran krije li navještenje

tajim ih da mi ne oduzmu svojstvo svjetlosti

one iz koje ih jasno mogu gledati

naslućujući ih

do vidljivosti koja ne prilazi

do prisnosti i onoga što od nje ostane

Jakša Fiamengo

Split - Pjaca

MELKIOR KAD BIJAH

Melkior kad bijah nosio sam smirnu
Do kamene bunje što se svjetlom prože;
Heroda ne slušah, jer što silnik može
- Pratio sam zvijezdu jašuć' kroz Kostirnu.

Jastožera, mreže, vrše, parangali
Ostaše ko spomen na zimsku Komižu
Sa mnom vol i tovar još ušima strižu;
Tražio sam Boga: Gdje je Isus mali?

Vidio sam samo osvjetljene bore,
Vidio sam samo namreškano more,
Svetoga Mikulu i Svetoga Jurja,

Sve što radost nosi i sve što nas žulja...
Tražio sam Dijete, ne nađoh mu dvore
Doli u svom srcu što ga milost ljulja.

(I Baltatzar isto, Gašpar i sva rulja
             što se tu zateče)


Jakša Fiamengo

Split, Đardin

  

ZADNJA ZIMA

Stiže ona zima a ja ne znam način
Kako joj se oprijet otokom okovan;
Otokom sa kojim stalno se ortačim,
Na kojem sam bio školjka, gmaz i ovan;

Na kojem sam bio ljeto od svih ljeta,
Lav mletački, rogač, medvjed Dalmatinčev;
Galijot i pjesnik, martir i profeta,
Marulova sjena i prikaz Lovrinčev;

Na kojem ću skončat, usidren u postu
Prosinačke bure sa vjerom u Krista
Da ustupim mjesto uglednijem gostu;

Na kojem je račun svega što me ima
I na čiju zemlju tijelo već mi prista
Jerbo sve me boli, jerbo stiže zima.

Jakša Fiamengo

Split

BETLEHEM U NAŠOJ KUĆI

Velike kubike svjetlosti te noći
Cijela će obitelj primiti u njedra,
Noć će opet biti zvjezdana i vedra
Jer ima se rodit, jer ima nam doći.

Betlehemsku špilju lako ćemo riješit
Plastikom i drvom, gipsom i papirom:
Noć će prosut blagost, ispunit nas mirom
Jer će nas pohodit, jer će nam se smješit.

Pastiri, mudraci, Marija i Josip
Pristupit će boru, s anđelima doći
I pazit na Dijete da u Svetoj noći
Ne dobije kašalj, ne dobije osip.

I Dijete će usnut, pokrenut vremena
A mi s Majkom pjevat: Nina, nana, nena....


Jakša Fiamengo 

Split - na Pjaci

MALA PJESMA O MAJKAMA

Sad moja majka putuje. Majke su uvijek na putu
one putuju od sinovljeve košulje do košulje,
od dugmeta do dugmeta na kaputu,
one putuju tlapnjama svoje djece,
njihovim restoranima i sobama.
Slijede ih.
Majke žive pod suncem sinova i tihih pjesama.
Majke su dragi slabi svemiri što vječno odlaze
u neku lijepu neizvjesnost, u malu tjeskobu,
one pišu pisma koja nikada do kraja ne znamo.
Male daleke majke što ih katkada slutimo.
Sve naše majke o kojima šutimo.
Koje nas uvijek s nama samima uspoređuju.
One neprekidno putuju u neku potajnu suštinu,
one se nikad iz uličica ljubavi ne miču
pa ipak, one su uvijek na putu u svijet: svome sinu.
Od nade do nade, od pažnje do pažnje, u tminu.


Milivoj Slaviček

Somewhere over the clouds

MONUMENTUM PERENNE

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.

Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slušat ću, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.

Nikola Šop 

Solin - Spomenik Papi Ivanu Pavlu II - Bit ćete mi svjedoci