ZAJEDNO

Zajedno smo jedno vrijeme obojali
Tvojim omiljenim bojama
I poljupce brojali naslonjeni
Na plave zidove života
Možda ti još na usni negdje
Tragovi mojih usana vriju
Možda ti pogledi kriju
Rane večernje tame
Naše plovidbe i naša pristajanja
I zajedno možda požalimo
Što smo izašli iz stanja teških sreća
I slapova oblaka koji se još lijeno vuku
A bilo je lijepo čuti
Kako nam srca u tišni tuku

Željko Krznarić 

Hvar

MIJENJAMO SE DRAGA

Mijenjamo se draga
U predvečerje ovog grada
Po nama neka čudna svijetlost pada
Palimo svijetla prigušena
Još samo da ovo more preplovimo
I da preostale zvijezde pale vratimo tamo
Gdje im je mjesto
Mijenjamo se draga
Kao da se nekako više volimo i često

Željko Krznarić 

Hvar

ŠTO JE PROŠLO

Što je prošlo to je prošlo
To je prosta stvar
Sačuva se samo slika
I neki rođendanski dar
To je tako malo moje
Kad se zvijezde sve izbroje
Pa kad vidiš dvije fale
S neba su u travu pale
Što je prošlo to je prošlo
Uzalud i zrnce zlata
Kao lađa vrijeme ode
Nitko nije još na svijetu
Vratio te kazaljke sata

Željko Krnzarić

Hvar - Beach bar Hula Hula

ZAVRŠAVA LJETO

Jedan potez
I ljeto će završiti isjeđeno
Kao limun koji stavljaš u čaj
Neće više biti
Tih kapljica znoja
Koje su se kotrljale
Niz tvoje grudi preplanule
Platit ćemo zadnji račun
Na terasi s pogledom
I zagrljeni odšetati
S velikim izgledom
Da ćemo jesen zagrljeni
I stisnuti jedno uz drugo
Slušati kako kiša pada
I ljubiti se dugo
Dugo

Željko Krznarić

Hvar

JESMO LI SE VOLJELI

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

Zvonimir Golob 

Bol na Braču

MALA NEPOSLUŠNA PJESMA

Pjesma ti ne može dati više nego imaš
No možda te razočara
Stigne te poput nepravedne kazne
Pjesma je traganje za sobom
Ponekad sretneš nekog drugog
Neku ženu odviše beznačajnu
I ti uzaludno stišćeš grlo svoje pjesme
Još jednom si izgubio
Pjesma je tvoje cvrčanje na vatri
Ali možeš reći ja sam spoznao
Zapravo se sjećaš nekog predmeta
Šapućeš u ognjici to je bilo u Firenci
I ništa ne znači tuđa poruga
Ta i oni imaju svoju izranjenu pjesmu
Dok se smiju ne vide da je prokrvarila
I oni guraju svoje tajanstvene predmete
Kvačice lornjone plinske maske ključeve
Pjesma je umjesto onog što se nije dogodilo
Jednako tako bespomoćna
Ali se ipak otvaraju neka stara vrata
Iza kojih ničeg nema ali poznaš cvilenje
Nema zidova ali stoje prozori
S kojih se širi krasan pogled u ništavilo
S tog je mjesta kažeš gledao Homer
I zamislio tako nedostojno svoju Troju
Ali je njemu pomogla sljepoća
A ja moram stalno gledati
Izabirati među lošim primjercima
Bože moj što je tebi u tvojemu spokojstvu
Jedna mala neposlušna pjesma
Što zmijulji oko mojih prstiju
Nije li tebi o Bože pjesma ponavljanje starog filma
Kojeg ni bog ne može više razumijeti
Tempo je zaista za popišati
Premda se o nečem drugom radi
Pjesma je također i osveta
I nitko se neće obraniti
Udesiti možete jedino pjesnika
Ali će doći drugi i tako je bez prestanka

Slavko Mihalić

Stari Grad na Hvaru

PUKOTINA IMA SVAKI ŽIVOT

Pukotinā ima svaki život,
Kroz koje bližnji radoznalo zure
Motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
Iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice.

Dobriša Cesarić

Hvar