GALIOTOVA PESAN

Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki.
Si l' cela mi, kuća bela? Si l' mi, majko, prebolela?
                                                      More, more sinje!

Pokle su me zakopali va ovu drevenu rakvu.
Videl nis' bora va šume, ni na nebe sunce žarko.
Si l' se, drevo, osušilo? Si l' se, sunce, ugasilo?
                                                      More, more sinje!

Nogi su mi polomili, strli su mi dušu mladu.
Brižan san ti na ten svete!... Galebi, oj beli tići,
Poletite dole k jugu, ter moju pozdrav'te majku!
                                                      More, more sinje!

Pest zemlji mi prinesite! Bašelka mi struk darujte!
Suho veslo će procvast mi i duša će utešit se.
Pak ću onput mirno slušat, ča mi šapćeš skroz galiju.
                                                      More, more sinje!

Muklo ćeš mi pesan pevat: "Utopit ću brod prokleti;
Duboko ću ja peljat te, mir kade je, hlad i sena;
Ko dete ću čuvat slepo i zibat te lepo, lepo:
                                                     Trajna, nina, nena!"

Vladimir Nazor

Split

U BOJ, U BOJ!

U boj, u boj! Mač iz toka, bane, nek dušman zna kako mremo mi!
Grad naš već gori, stiže do nas već žar: rik njihov ori, bijesan je njihov jar!
K'o požar taj grudi naše plamte, utiša rik mača naših zvek! K'o bratac brata Zrinskog poljub'te svi! Za njim na vrata, vjerni junaci vi!

Sad, braćo! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more! Brus'mo ljute naše mače, neka sijeku jače, jače! Pun'mo puške, samokrese, naše grome, naše trijese, neka ore, ruše, more!

Sad zbogom bud', dome naš zauvijek, oj, zbogom, od svud i svud na te dušman ide prijek. I već u grob sveti trup sklada tvoj, al' neće! Za te sin svak u boj se kreće! Dome naš, ti vijekom stoj!

Hajd' u boj, u boj! Za dom, za dom sad u boj! Ma paklena mnoš na nj diže svoj nož; Hajd' u boj! Nas mal, al' hrabar je broj! Tko, tko će ga strt'? Smrt vragu, smrt!
Za dom, u boj, za dom u boj!
Za domovinu mrijeti kolika slast!
Prot dušmaninu! Mora on mora past'!

Franjo pl. Marković
 

Trogir - Petar Berislavić, hrvatski biskup i ban, rođen u Trogiru 1475. poginuo u brobi s Turcima 1520.

HRVATSKA DOMOVINA (LIJEPA NAŠA)

Lijepa naša domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino,
Da bi vazda česna bila!

Mila, kano si nam slavna,
Mila si nam ti jedina,
Mila, kuda si nam ravna,
Mila, kuda si planina!

Vedro nebo, vedro čelo,
Blaga prsa, blage noći,
Toplo ljeto, toplo djelo,
Bistre vode, bistre oči:

Vele gore, veli ljudi,
Rujna lica, rujna vina,
Silni gromi, silni udi;-
To je naša domovina!

Ženju srpi, mašu kose,
Djed se žuri, snope broji,
Škriplju vozi, brašno nose,
Snaša preduć malo doji:

Pase marha, rog se čuje,
Oj, oj zvenči, oj, u tmine,
K ognju star i mlad šetuje;--
Evo t’ naške domovine!

Luč iz mraka dalko sija,
Po veseloj livadici,
Pjesme glasno brijeg odbija,
Ljubni poje k tamburici:

Kolo vode, živo kolo,
I na brdu i v dolini,
Plešu mlađi sve okolo;--
Mi smo, pobre, v domovini!

Magla, što li Unu skriva?
Ni l’ to naših jauk turobni?
Tko li moleč smrt naziva?
Il slobodni, il su robni?

"Rat je, braćo, rat, junaci,
Pušku hvataj, sablju paši,
Sedlaj konjče, hajd, pješaci,
Slava budi gdi su naši!"

Buči bura, magli projde,--
Puca zora, tmina bježi,--
Tuga mine, radost dojde,--
Zdravo slobost—dušman leži!

Veseli se, tužna mati,
Padoše ti vrli sini,
Ko junaci, ko Hrvati,
Ljaše krvcu domovini!

Teci, Sava hitra, teci
Nit ti Dunaj silu gubi,
Kud li šumiš, svijetu reci:
Da svog doma Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije,
Dok mu hrastje bura vije,
Dok mu mrtve grob sakrije,
Dok mu živo srce bije!

Antun Mihanović 

Trogir

BIJEG LJUBAVNIKA

Kažem ti, moramo odmah otići
Kuda - to ćemo kasnije odlučiti
Glavno je da što prije krenemo
Osjećam kako mi utroba počinje da
     gnjije

Oči presušile i vise poput spaljenoga
     lišća
Sat srca zaostaje; - već se jedva
     čuje
Zar da mi je žao što grob svoj
     napuštam
Što mogu ako je nekome lijepo
     u njemu

Daj, ne oteži ljubavi
Do vraga i kovčezi - sigurno su već
     zaraženi
Ali nećemo drumom - mogle bi nas
     zasjede
Poći ćemo ljepšim putem - između
     zvijezda

Slavko Mihalić 

Splitski Aerodrom

ZVONIMIROVA LAĐA

Još je tu. - Na tvrdoj siki
Jošte leži nasukana.
Osamstoto minu ljeto,
Što je mladte sa svih strana,

Što je lome i drmaju
Burni vali i oluje.
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al još tu je!

Pokraj Drača i Sasena,
Blizu Krfa, pred Avlonom
Borila se ona slavno
I s galijom i s dromonom.

Na njojzi je sto tragova
Udaraca i uvreda,
Na njojzi je sto znakova
Veljih slavlja i pobjeda.

Konop zuji u vjetrini:
"Ko lanac sam gvozden bio,
Kad o meni, svet, slobodan,
Kockasti se barjak vio."

Škriplje krma: "Gdje si sada,
Snažna ruko kormilara?
Čemu, more, uvijek na me
Tvoj se ljuti bijes obara?"

A utroba u mećavi
Noćnoj ječi: Oh, ta slika,
Do kada će da me drži
U čeljusti od čelika?"

Sanja lijepim o zemljama,
Hole borce i galije;
A vjetar joj krmu ruši,
A talas je u bok bije.

A lađa se snažno trza:
"Zar da ovdje tužno gnjijem?
Dignite me: neka đipnem,
Nek zajedrim morem tijem!"

Osamstoto ljeto teče,
I sve vali lađu biju,
I sve sikću munje žive,
i jesenje kiše liju.

Snažno o nju udaraju
Vjetar, talas i oluje,
Slomila se, prignula se:
Na pijesku je - al' još tu je.

Vladimir Nazor 

Zadar

MOLITVA NA MORU

O Bože, koji dade nam u baštinu
Najslađu zemlju i more najgorčije,
Daj nam i milost, da sveđ mogli budemo
                    Tu masnu grudu orati,
                    Taj tvrdi kamen lomiti,
                    Tim sinjim morem ploviti!
O Bože, daj nam ljutih suza potoke,
Da more naše postane još gorčije
Za tuđa usta, - pa ćemo te slaviti,
                    U dane sreće, šuštanjem
                    Pješčanih žala, pučinskih
                    Oluja divljim pjesmama!

Vladimir Nazor

Rogoznica

LISINSKI U PRAGU

Kao da je Hrvatska odmah iza Hradčana.
Još bliže: ide noću Karlovom ulicom
prema zvjezdanoj Vltavi.
Zemlja bačena u grabežljive ruke
negdje daleko na jugu,
prevarena, isprebijana, raskomadana,
kuca na prozor ojađenog Lisinskoga.

Takvoj tko se ne bi vratio.
Tko je ne bi ukletu
nosio sa sobom u paničnom bijegu.
Pusti te najprije da zaboraviš
a onda se javi iz svakog jauka.
Jedina koja ti ništa ne može dati
i jedina kojoj bi se do smrti davao.

Kao da Hrvatska ide s tobom
sjajnim Vaclavskim trgom.
Blijeda u otrcanoj haljini.
Ali sva se radost začinje i svršava
u njezinim grozničavim očima.
Uzalud sva rasuta blaga
kad žudiš jedino njezinu slobodu.

Večer iznad Praga. Blaženi mirisi
hrvatskih polja i voda. U strasnom krugu
prijatelj si svakoj stvari. I uzmeš li
u ruku čašu vina
il samo takneš tipku pianina
doznaš svoju sudbinu:
ti neprekidno ideš
jednim čistim tragom.

Slavko Mihalić

Praha