ZAJEDNO

Zajedno smo jedno vrijeme obojali
Tvojim omiljenim bojama
I poljupce brojali naslonjeni
Na plave zidove života
Možda ti još na usni negdje
Tragovi mojih usana vriju
Možda ti pogledi kriju
Rane večernje tame
Naše plovidbe i naša pristajanja
I zajedno možda požalimo
Što smo izašli iz stanja teških sreća
I slapova oblaka koji se još lijeno vuku
A bilo je lijepo čuti
Kako nam srca u tišni tuku

Željko Krznarić 

Hvar

MIJENJAMO SE DRAGA

Mijenjamo se draga
U predvečerje ovog grada
Po nama neka čudna svijetlost pada
Palimo svijetla prigušena
Još samo da ovo more preplovimo
I da preostale zvijezde pale vratimo tamo
Gdje im je mjesto
Mijenjamo se draga
Kao da se nekako više volimo i često

Željko Krznarić 

Hvar

ŠTO JE PROŠLO

Što je prošlo to je prošlo
To je prosta stvar
Sačuva se samo slika
I neki rođendanski dar
To je tako malo moje
Kad se zvijezde sve izbroje
Pa kad vidiš dvije fale
S neba su u travu pale
Što je prošlo to je prošlo
Uzalud i zrnce zlata
Kao lađa vrijeme ode
Nitko nije još na svijetu
Vratio te kazaljke sata

Željko Krnzarić

Hvar - Beach bar Hula Hula

ZAVRŠAVA LJETO

Jedan potez
I ljeto će završiti isjeđeno
Kao limun koji stavljaš u čaj
Neće više biti
Tih kapljica znoja
Koje su se kotrljale
Niz tvoje grudi preplanule
Platit ćemo zadnji račun
Na terasi s pogledom
I zagrljeni odšetati
S velikim izgledom
Da ćemo jesen zagrljeni
I stisnuti jedno uz drugo
Slušati kako kiša pada
I ljubiti se dugo
Dugo

Željko Krznarić

Hvar

JESMO LI SE VOLJELI

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

Zvonimir Golob 

Bol na Braču

MALA NEPOSLUŠNA PJESMA

Pjesma ti ne može dati više nego imaš
No možda te razočara
Stigne te poput nepravedne kazne
Pjesma je traganje za sobom
Ponekad sretneš nekog drugog
Neku ženu odviše beznačajnu
I ti uzaludno stišćeš grlo svoje pjesme
Još jednom si izgubio
Pjesma je tvoje cvrčanje na vatri
Ali možeš reći ja sam spoznao
Zapravo se sjećaš nekog predmeta
Šapućeš u ognjici to je bilo u Firenci
I ništa ne znači tuđa poruga
Ta i oni imaju svoju izranjenu pjesmu
Dok se smiju ne vide da je prokrvarila
I oni guraju svoje tajanstvene predmete
Kvačice lornjone plinske maske ključeve
Pjesma je umjesto onog što se nije dogodilo
Jednako tako bespomoćna
Ali se ipak otvaraju neka stara vrata
Iza kojih ničeg nema ali poznaš cvilenje
Nema zidova ali stoje prozori
S kojih se širi krasan pogled u ništavilo
S tog je mjesta kažeš gledao Homer
I zamislio tako nedostojno svoju Troju
Ali je njemu pomogla sljepoća
A ja moram stalno gledati
Izabirati među lošim primjercima
Bože moj što je tebi u tvojemu spokojstvu
Jedna mala neposlušna pjesma
Što zmijulji oko mojih prstiju
Nije li tebi o Bože pjesma ponavljanje starog filma
Kojeg ni bog ne može više razumijeti
Tempo je zaista za popišati
Premda se o nečem drugom radi
Pjesma je također i osveta
I nitko se neće obraniti
Udesiti možete jedino pjesnika
Ali će doći drugi i tako je bez prestanka

Slavko Mihalić

Stari Grad na Hvaru

PUKOTINA IMA SVAKI ŽIVOT

Pukotinā ima svaki život,
Kroz koje bližnji radoznalo zure
Motreći naše dane što se žure.

I tako ništa nije posve naše:
Mi srčemo taj život kao vino
Iz tuđom rukom uprljane čaše.

Al ko je ćudi gadljive i stidljiv,
Kako bi htio zastrti ta okna
Na svojoj duši, i biti nevidljiv –

Pa da mu posve mirno bude lice,
Ko pusto polje ispod koga teku
Nečujno vali jedne ponornice.

Dobriša Cesarić

Hvar

U KOSI

Vjetar me diže. Vjetar me nosi.
Gdje sam to ja?
Što radim
sam u tvojoj kosi?

Što tražim? Prosipam? Prosim?

Boro Pavlović

Bol na Braču

SVETKOVINA LUTAKA

Drugovanje tvojih sjetnih ruku s mojim kosama
Neumorno bajanje utrnulih glasova
i kucaj plahi kucaj našeg srca
Radost što na tvom čelu bije jedna žilica
(Miriše more pred kućom i kucaju raci
Noć bere grozdove zvijezda)
Prstima ko dahom zaklapaš mi oči
Nas nosi san


Drago Ivanišević
 

Hvar

 

NEKA TE SREĆA PRATI

Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?
Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.
Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.
Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.
Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.
Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.
Doprati sreću u srca onih koje ljubiš. 

Stjepan Lice 

Zlatni rat - Bol na Braču

DA MI SRCE BUDE BLIZU

Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Molitva kojom ti dolazim svakoga dana.
Da mi srce bude blizu i čovjeku i tebi.
Da mi bude blizu ondje gdje je život
najosjetljiviji, najranjeniji.
Ondje gdje je svet i u vedrini i u patnji.
Ondje gdje je nevidljiv do boli.
Da mi srce bude blizu.
I da ne pita za sebe.
Da ljubavlju diše.
Da ljubavlju dotiče.
I da bude tiho, živo od tišine.
Da za sebe ne traži ništa osim mudrosti svijeće.
Da gori. I izgori.
I u tome nađe svoje blaženstvo
Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Da mi srce bude tvoje.

Stjepan Lice

Hvar

PUNINA LJUBAVI

učiš me
kako da podijelim kruh
s vjetrom i kamenom
učiš me
da tvoju ljubav ne dijelim
na život i smrt
na tijelo i dušu
na radost i bol
na dobre i zle
na sunce i kišu
na svjetiljku i njezinu sjenu
učiš me kako da nikoga ne odijelim
od tvoje ljubavi

Stjepan Lice

Hvar

SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.

Stjepan Lice

Kozjak

 

NOVI POČETAK

Ponovno me dovodiš na početak.

Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.

Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.

Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.

Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.

Odazvat ću se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.

I, začudo, sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.

Zateći ću se u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.

U svijetu u kojem ćemo biti bliže jedno drugome.

Jer ti prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto našeg susreta.

Jedino ondje pit ćemo život iz iste posude.

Ponovno me pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.

Za sve.

Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.

Da od boli ne malakšem, već da progledam.

Da od blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.

Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet,  svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.

I već znam što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.

Nećeš me pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.

Kako pohađam srca kroz koja si položio moj put.

Kako se nastanjujem u tvojemu srcu.

Stjepan Lice 

Šibenik

POZDRAV DOMOVINI

Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!

Petar Preradović 
 

Knin

ZRIKAVAC

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

no on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

te noći san mi pao rano na oči
postelja mi kao čamac što se ljulja

u mojoj sobi krik
pjev ili zrik
otklopih oči

nigdje nikoga ni ničega
suha noć je tiho molila za kišu

tišinu noći i opet
rasporio krik

zrikavac
ručicom je ticao kaplju
što preostala je na rubu čaše
i kliktao životu

ručnikom sam ga udario
ručnikom sam ga ubio
ručnikom sam ga pokrio

suha je noć vapila za rosom
san se najzad uvukao u zjene

penjem se po zidu žedan ogreben
kad ruku sam stavio na čašu s vodom
jedna me ruka bacila dolje
udarcem ručnika udarcem ručnika

prenuh se oda sna
okvašen znojem
prosti moj Bože
kajem se prosti

godine su prošle od onog žarkog ljeta
od one suhe noći što vapila je za kišom

on se često vraća u moj san
on dođe mi nekad i kad je dan

p r i p i s a k   ova pjesma neka je
uspomena i iskupljenje

Ivan Golub

Makarska