Da bih rekao što želim dostaje jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.
Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.
Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.
Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.
Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.
O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.
Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.
Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.
I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.
Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.
Zvonimir Golob
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.
Da bih rekao što želim dostaje jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.
Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito
da bih te primio i da bih te zaboravio.
Vjetar podiže iz pijeska tvoje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.
Postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.
O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.
Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.
Daleko kao djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.
I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.
Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nikad, i zauvijek, i zauvijek.
Zvonimir Golob
