Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče
poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika
teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći
kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša
da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću
da trg pred katedralom učini prostranijim
teče voda a i ja već pomalo
poput pjevica postajem cvrkutav
pun otvorenog makarskog protjecanja
pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda
kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika
stojimo stoici neosjetljivi na mijene
ništa ne mislim ništa me ne zanima
zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su
navikli prolaziti samo prolaziti
koji u tomu vide umanjene svoje prolaske
stojim i ništa me ne ometa u stajanju
pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.
mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.
previše glasan da bih ga razumio
ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora
nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice
osjećam u nosnicama jak miris mora
osjećam čitav dan u zraku i vodi
odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla
osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam
da znam čemu pripadam
i da se tome više nema što dodati
Jakša Fiamengo
