ŠTO VJEROVAT SE NE MOŽE

Vjerovao sam u taj jedan jedini put,
i išao sam, tiho,
da tiše nisam mogao.

Bježao sam uvijek ustranu
da lakše prođu oni što žure,
što su široki i jednooki,
i što je cijeli svijet
njihov.

Sklanjao sam se jednako
mravu i
maslačku
kao vuku i hajduku.

Zaklinjao sam se u taj
jedan jedini svijet, i kotrljao se
onako kako su me
bacili.

Ali putovanju,
ali strmini
nikad
nije bilo
kraja.
Sad se javljam otud
gdje više nikakvih puteva
nema.

Hodao sam ovim svijetom
kao po svojim vlastitim ranama.

Vjerovao sam u taj
jedan
jedini hod. Taj put. Taj pad.

Sad vjerujem što vjerovat se ne može:

jednako su krivi
vini i nevini.

Anđelko Vuletić 

Lugano