U sjajnoj odori
draguljima posutoj
i u zlatu protkanoj,
u brokatu i grimizu,
s mačem plamenim,
i s kopljem kano vatrena luč,
kô kakav ponosni kralj,
o kome drevne knjige pričaju,
prolazi predjelom našim
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.
Na čelu gori mu kruna:
krvava, žareća ploča,
požarna čelenka – sunce.
Njegove ogromne ruke,
spletene od svijetlih trakova,
spletene od žarkih strasti,
čitavu zemlju grle.
Njegove opojne usne,
izvori divljega daha,
izvori plodnosti vječne,
čitavu zemlju ljube.
A zemlja toplim, pijanim krikom
kô Nimfa razbludna,
koju istančani u ljubavi Faun
u besvjesnom drži zagrljaju,
požudno prima
sve zagrljaje i cjelove,
koje joj ljubavnik vjerni,
besmrtni vijesnik života
obilno nudi.
Pa kad se spusti noć,
još i tad njezino tlo
od onih pustih cjelova gori,
od onih pustih cjelova puca.
A kada svane dan,
tad ona – nakićena
zlatnim i punim klasjem,
crvenim, bujnim cvijećem
i voćem strastvenim –
širi mirisne grudi,
nek u njih ponovo, bijesno,
goruće uroni čelo,
nek na njih ponovo, divlje,
žežene pritisne usne
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.
I evo danas jedan takov dan.
Prirodom hori se triumf:
slave himenej svoj,
svesilni, plodni himenej
Ljeto i Zemlja.
Pod rodnom trešnjom
evo na travi sjedim
i gledam dolje
niz polja široka, ravna,
nad kojima ljetni dršće zrak,
kô vedri, veliki posmijeh
prostora silnih.
Bezbroj mušica sjajnih
i sitnih zrnaca zlatnih
u zraku titra;
bezbroj krještavih baja
i piskutnih popića
u travi ciči:
toliko mojih neumornih misli,
toliko osjećaja,
toliko uzdisaja
za tobom, dušo, hrle,
i tebe traže
kroz vasioni, beskonačni svijet.
Na svinutom se granju
nadamnom smiješe crvene trešnje.
Oh divno obilje!
Sjećam se:
tako se krvav smiješio uzdah
na tvojoj svinutoj usni
iza cjelova mojih.
Oh, pusto obilje!
Sjećam se –
a veličajni ritam
radosti, ljubavi, sreće
kroz moju igra krv.
Nekakva pohlepa čudna
u mojoj širi se duši,
nekakvim krilima silnim,
kô što u ponorju tamnom
između klisura alpskih
širi se kraljevski kondor.
I nešto ogromno žudim
nešto što stoji visoko,
nad čovjekovim žudnjama,
nad čovjekovim strastima.
Rad bih grlio nebo,
rad bih poljubio sunce,
rad bih iz sebe trgô
svoju nemirnu dušu
i jednim titanskim mahom
bacio je u svemir,
u visove nebeske,
u visove beskraja…
A onda klonem
i padam licem na zemlju
svu raspucanu od vrućine,
i svoja naslanjam usta
na one tamne pukline,
iz kojih diše
velika duša
majčice zemlje.
Ja svoja naslanjam usta
na one pukline tamne,
a čini mi se, one se
skupljaju, mirišu, stišću
i nuđaju mi cjelov svoj!
Milan Begović
draguljima posutoj
i u zlatu protkanoj,
u brokatu i grimizu,
s mačem plamenim,
i s kopljem kano vatrena luč,
kô kakav ponosni kralj,
o kome drevne knjige pričaju,
prolazi predjelom našim
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.
Na čelu gori mu kruna:
krvava, žareća ploča,
požarna čelenka – sunce.
Njegove ogromne ruke,
spletene od svijetlih trakova,
spletene od žarkih strasti,
čitavu zemlju grle.
Njegove opojne usne,
izvori divljega daha,
izvori plodnosti vječne,
čitavu zemlju ljube.
A zemlja toplim, pijanim krikom
kô Nimfa razbludna,
koju istančani u ljubavi Faun
u besvjesnom drži zagrljaju,
požudno prima
sve zagrljaje i cjelove,
koje joj ljubavnik vjerni,
besmrtni vijesnik života
obilno nudi.
Pa kad se spusti noć,
još i tad njezino tlo
od onih pustih cjelova gori,
od onih pustih cjelova puca.
A kada svane dan,
tad ona – nakićena
zlatnim i punim klasjem,
crvenim, bujnim cvijećem
i voćem strastvenim –
širi mirisne grudi,
nek u njih ponovo, bijesno,
goruće uroni čelo,
nek na njih ponovo, divlje,
žežene pritisne usne
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.
I evo danas jedan takov dan.
Prirodom hori se triumf:
slave himenej svoj,
svesilni, plodni himenej
Ljeto i Zemlja.
Pod rodnom trešnjom
evo na travi sjedim
i gledam dolje
niz polja široka, ravna,
nad kojima ljetni dršće zrak,
kô vedri, veliki posmijeh
prostora silnih.
Bezbroj mušica sjajnih
i sitnih zrnaca zlatnih
u zraku titra;
bezbroj krještavih baja
i piskutnih popića
u travi ciči:
toliko mojih neumornih misli,
toliko osjećaja,
toliko uzdisaja
za tobom, dušo, hrle,
i tebe traže
kroz vasioni, beskonačni svijet.
Na svinutom se granju
nadamnom smiješe crvene trešnje.
Oh divno obilje!
Sjećam se:
tako se krvav smiješio uzdah
na tvojoj svinutoj usni
iza cjelova mojih.
Oh, pusto obilje!
Sjećam se –
a veličajni ritam
radosti, ljubavi, sreće
kroz moju igra krv.
Nekakva pohlepa čudna
u mojoj širi se duši,
nekakvim krilima silnim,
kô što u ponorju tamnom
između klisura alpskih
širi se kraljevski kondor.
I nešto ogromno žudim
nešto što stoji visoko,
nad čovjekovim žudnjama,
nad čovjekovim strastima.
Rad bih grlio nebo,
rad bih poljubio sunce,
rad bih iz sebe trgô
svoju nemirnu dušu
i jednim titanskim mahom
bacio je u svemir,
u visove nebeske,
u visove beskraja…
A onda klonem
i padam licem na zemlju
svu raspucanu od vrućine,
i svoja naslanjam usta
na one tamne pukline,
iz kojih diše
velika duša
majčice zemlje.
Ja svoja naslanjam usta
na one pukline tamne,
a čini mi se, one se
skupljaju, mirišu, stišću
i nuđaju mi cjelov svoj!
Milan Begović
 |
| Zagreb |