ŠUTNJA

Reci nešto,
sjeti se,
važno je,
ne volim tvoja mirna
i šutljiva usta.
Budeš li šutjela
tko će umjesto tebe
reći: volim te,
i dušo,
i samo tebe imam?
Svjetlo pada kroz krletku,
na mome licu
sjene rešetke.
Često mislim
na onu vatru kraj obale,
na ono veče,
na ona jutra,
na tvoju košulju,
na stablo ruku uzdignutih,
kao da mole.
Vrati se,
reci nešto,
ne poznajem više tvoj glas
i ne vidim te
ako šutiš.
Kome govorim,
vrbama, ptici na putu,
krilima što bez nje odlaze,
ili nikome?
Reci nešto,
reci barem da peče
moja suza u tvom oku.
Oko bez suza nije oko,
plač je govor samoće.
Po njemu razlikujemo
žive od mrtvih.

Zvonimir Golob

Vrata Jadrana

CJELOV ZEMLJE

U sjajnoj odori
draguljima posutoj
i u zlatu protkanoj,
u brokatu i grimizu,
s mačem plamenim,
i s kopljem kano vatrena luč,
kô kakav ponosni kralj,
o kome drevne knjige pričaju,
prolazi predjelom našim
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

Na čelu gori mu kruna:
krvava, žareća ploča,
požarna čelenka – sunce.

Njegove ogromne ruke,
spletene od svijetlih trakova,
spletene od žarkih strasti,
čitavu zemlju grle.
Njegove opojne usne,
izvori divljega daha,
izvori plodnosti vječne,
čitavu zemlju ljube.
A zemlja toplim, pijanim krikom
kô Nimfa razbludna,
koju istančani u ljubavi Faun
u besvjesnom drži zagrljaju,
požudno prima
sve zagrljaje i cjelove,
koje joj ljubavnik vjerni,
besmrtni vijesnik života
obilno nudi.
Pa kad se spusti noć,
još i tad njezino tlo
od onih pustih cjelova gori,
od onih pustih cjelova puca.
A kada svane dan,
tad ona – nakićena
zlatnim i punim klasjem,
crvenim, bujnim cvijećem
i voćem strastvenim –
širi mirisne grudi,
nek u njih ponovo, bijesno,
goruće uroni čelo,
nek na njih ponovo, divlje,
žežene pritisne usne
veliko, blještavo, raskošno Ljeto.

I evo danas jedan takov dan.

Prirodom hori se triumf:
slave himenej svoj,
svesilni, plodni himenej
Ljeto i Zemlja.

Pod rodnom trešnjom
evo na travi sjedim
i gledam dolje
niz polja široka, ravna,
nad kojima ljetni dršće zrak,
kô vedri, veliki posmijeh
prostora silnih.

Bezbroj mušica sjajnih
i sitnih zrnaca zlatnih
u zraku titra;
bezbroj krještavih baja
i piskutnih popića
u travi ciči:
toliko mojih neumornih misli,
toliko osjećaja,
toliko uzdisaja
za tobom, dušo, hrle,
i tebe traže
kroz vasioni, beskonačni svijet.

Na svinutom se granju
nadamnom smiješe crvene trešnje.
Oh divno obilje!
Sjećam se:
tako se krvav smiješio uzdah
na tvojoj svinutoj usni
iza cjelova mojih.
Oh, pusto obilje!

Sjećam se –
a veličajni ritam
radosti, ljubavi, sreće
kroz moju igra krv.
Nekakva pohlepa čudna
u mojoj širi se duši,
nekakvim krilima silnim,
kô što u ponorju tamnom
između klisura alpskih
širi se kraljevski kondor.
I nešto ogromno žudim
nešto što stoji visoko,
nad čovjekovim žudnjama,
nad čovjekovim strastima.
Rad bih grlio nebo,
rad bih poljubio sunce,
rad bih iz sebe trgô
svoju nemirnu dušu
i jednim titanskim mahom
bacio je u svemir,
u visove nebeske,
u visove beskraja…

A onda klonem
i padam licem na zemlju
svu raspucanu od vrućine,
i svoja naslanjam usta
na one tamne pukline,
iz kojih diše
velika duša
majčice zemlje.
Ja svoja naslanjam usta
na one pukline tamne,
a čini mi se, one se
skupljaju, mirišu, stišću
i nuđaju mi cjelov svoj!

Milan Begović 

Zagreb

RUKOVANJE

Čovjek čovjeku prilazi i oni se rukuju
Ovaj stisak ruke osto je ko znamen
nagona što je nekad privlačio ljude
da jedan drugom stisne ruku
U stiskaju bješe ljubav, prijateljstvo, plamen

Kako mi je čudan danas ovaj stisak ruku,
davno mrtvog nagona još samo znamen
Čovječje su ruke bez duše ko kamen

Kako su mi zagonetne ove nijeme kretnje,
nečeg davno mrtvog preostali znamen.

Antun Branko Šimić 

Zagreb

MARIJA ODLAZI NA LJETOVANJE

Između mene i mora, znadoh koga će izabrati.

Ni jednu riječ odvraćanja nisam izustio, i samo je gledah u ove posljednje dane. More bivaše sve bliže, ona sve nestrpljivija i radosnija.

Na postaji, u zagrljaju, njeno mi tijelo bješe tuđe, jer osjećah da su sve njezine misli na moru; kao da ogrlih stablo, čije se rascvjetane grane raširile visoko nada mnom u svjetlosti. I kad je pustih iz svojih ruku, zamahnu sobom onako kako se običava bacati u valove.

U kriku vlaka pri rastanku kriknu moje srce. Ostah opet sam.

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Fontane

DOMOVINI

Širi ruke, majko roda,
Čeda tvoja dar ti nose:
Krunom slave trudna ploda
Vjenčaju ti zlatne kose.
Širi, majko, tople grudi,
Dar je ovaj tvoja dika;
Anđeo se slave budi
I vrh tvoga žrtvenika!

Znam u kolu gordih vila
Tuđe krvi, tuđeg svijeta,
Teška li je sudba bila
Zgaženog ti lovor-cvijeta;
Tuđe vile, tuđi ljudi
Gledali su smijehom na te,
Uzdisale tvoje grudi;
Ali tko je pito za te?!

Pometnuše ime tvoje,
Pometnuše živi da smo,
I da ono ralo svoje
U mačeve prekovasmo.
Evropi je cvijeće cvalo,
Tvoja krv ga zali sveta;
A ti osta janje malo,
Što odnosi grijehe svijeta.

I kada si venut stala
S tuđe, majko, brige krive,
Tad je jedna suza pala
Niz božije oči žive
Te orosi puna žara
Tvog seljaka ruke vrijedne,
Tvog radnika ubogara;
Sve ti gladne i sve žedne!

Davne dane, duga ljeta,
Uz komadić skrbna kruha,
Pregnu sinak tvoga svijeta
Čvrste ruke, mirna duha.
Genij rada pred njim leti,
Naprijed, naprijed staze vode,
Za Hrvata gdje se svijeti
Zvijezda svijesti i slobode!

Genij rada s njim koraca,
I kroz polja i kroz gore
Na talas se s njime baca,
U utrobu zemlje ore;
Gdje je naša kuća mala,
Tu domaću prede žicu,
A djedovskih glas gusala
Čini medom večericu.

Znoj i suza svijest griju,
Gdje anđeo rada vodi;
Žuljne ruke vijenac viju
Napretku ti i slobodi!
Mučno smo ga, majko, pleli,
Nek je ljepši tvojoj sreći;
Cvijeće s njega nek ti veli
Što ne može usna reći.

Mahni, majko, svetom rukom,
Čeda svoja blagoslovi;
Ta motikom, tvrdom kukom,
Stvorismo ti darak ovi.
– O, a takvi, majko, dari
Novom snagom krvcu hrane
Ko da mlado sunce žari
Prolistale vite grane.

I žarit će! Dok nas bude,
Listati će stablo tvoje,
Dok je one svete grude,
Kud se naša čela znoje!
Ti ponosne širi grudi,
Dan je ovaj tvoja dika, –
Vila slave već se budi
Uvrh tvoga žrtvenika.


Silvije Strahimir Kranjčević

Zagreb - spomenik Dr Franji Tuđmanu

 

PRI POLASKU

Čuj! curo mlada moja, kad suton plavi padne
Na zdenac dolje dođi kraj duge njive one,
Gdje miris žita plije i tihi vjetri hladne
I kaplje vode zvone.

Ah, dođi!… na kam hladni da sjednemo ko sjene
I dugo ćemo tamo bez riječi nijemi stati
I čekat ćemo mjesec iz dalji one snene
I njegov pozdrav zlati.

I onda?… riječ jednu tek, dušo, ću ti reći,
Što ljubav svetom čini i meni nadu daje
Da mogu mirno tamo u daleki svijet prijeći,
Gdje drugo sunce sjaje –

Ah – preko oceana, gdje tebe neće biti,
Gdje jecat će mi duša sva izmorena bolom –
Tek načas možda u noć nijemu ja ću sniti,
Gdje s tobom stupam dolom.

Ja ću poći! – Sve će plakat: i babo, majka sijeda,
I dolje njiva naša, i bašča s bijelim glogom,
Al ja ću šutjet nijemo ko zorom nojca blijeda,
Što samo šapne: “Zbogom”! –

Antun Branko Šimić 

Zagreb - Trg bana Jelačića

IVANJE

Mekan je suton pao ko svila
I noćcu doziva crnu,
Svud lepet ptičjih čuje se krila
I gavran s jablana pr'nu.

Gle! tamo vatre na brdu gore,
Komu se krijes to pali,
Dok bašćom trešnje i višnje zore
Iz lišća đul mali?

I sve to više krijesova biva
Sutra je Ivanje sveto, -
Sve u veselju milome pliva,
Jer ljeto stiglo je eto -

Prošli su dani studeni dani,
Ne treba grijat se više...
Na cvijetne gaje i usjev rani
Tihane padnut će kiše.

Po mekoj travi pasti će voli
I naše ovčice bijele,
Po brdu gore, dolje po doli
Pjesme će brujiti vrele.

Antun Branko Šimić

Zagreb

MOMU DOMU I RODU

Bijedna zemljo! stânu strásti rata,
Za kom tuđin tako rado grabi,
Premda nemaš blaga niti zlata,
Nit što ruke il um k sebi vabi!

Bijedna zemljo, kojoj suđeno je,
Od početka naseljenja svoga
Trpit muke, svađe, krivnje, boje,
Kô da nema neba pravednoga!

Bijedni rode, slugo ljudske sile,
Kog domaćin i tuđin proganja,
Premda ruke višnje su usadile
U te sjeme čovječanskog zvanja!

Bijedni rode, koji vijek ljute zmije
Rodio si iz tvoje utrobe,
Kojih ždrijelo krv ti djece pije,
Kojih otrov pređâ truje grobe!

O ti zemljo, moja domovino,
Koju tuđin morem krvi omasti,
O moj rode! biće kom nevino
Uzrok poda sve dubljoj propasti!

Nosite još malo tuge vaše
Koje dugo trpite nekrivi;
Znane muke nek vas već ne plaše,
Dok još višnji bog i pravda živi.

Ivan Kukuljević 

Zagreb- Zrinjevac- spomeniik Ivanu kukuljeviću Sakcinskom (1818.1889)

POBJEDNICI NA LIVADI

Mi ubili smo noćas staru

od vjekova mrsku

Smrt

Pred nama noć je pobjegla sa zemlje

Još samo zvijezde u oči nam sjaju

Zelenilo livada se ogleda u bijelim oblacima

Na livadama ječi naša slava

Vrč težak ide od ruke do ruke

Na licima se duša radošću crveni

U oči tonu dublje...već su nevidljive...zvijezde

Iz pjanih srca podiže se

kroz čisto svijetlo jutro

pod nebo visok pobjednički smijeh

U jutru ljuljaju se bijeli oblaci

Prolom!

Iz plavog svoda ponad naših glava

iskrslo

crveno silno

                                                         stoji sunce


Antun Branko Šimić

Zagreb - Studentska livada

TESARI

Vrijeme je za razapinjanje.

Svi su uzvanici već na svojim mjestima.

Ali, tesari još nemaju mjeru za križ.


Delimir Rešicki 

Zagreb

O MOSTU SLOBODE

taj most ima krivo ime najmanje s tri razloga
promrsi stanislav šimić, staniolski loman, sjedajući
za okrugli stol uz prvi prozor u cavani corso i repetirajući
prstom; ako je sloboda put, a nije stanje, kako tvrde

oni što kumuju/umuju, onda se ne može dio puta
nazvati imenom cijeloga puta – bolje bi bilo: most
gdje se sloboda napila vode, ili most gdje je sloboda
uganula nogu, ili, pak, most gdje je sloboda odlučila

duže ostati pa zauzela mjesto; ako je sloboda stanje,
a nije put, onda prilaz tom stanju još nije i stanje, pa se
slobodom, i nehotice, proglašuje ono što je, očito, manje od
nje; a, k tomu, tko neupućen mogao bi, zaveden imenom,

pomisliti kako je sloboda s onu stranu save, u novom gradu
bez pamćenja i ploti, da je stari odveć griješan za to; ako je,
pak, sloboda i stanje i put, što je, nesumnjivo, teško
pojmiti, i još teže preživjeti, onda je i plodnim

mjestom i majstorijom mijene, na mostovima je nema, naprotiv,
tamo je oduvijek/zauvijek coktala carina; ili je to ime zbog
dubljih i tek nadolazećih nakana? između dva nadljudska
vrutka sile i svjetlosti sava nije više nego curak zemljina

pota u plutonijskom džepu, i mostom se slobode izlazi iz
njegove mišomorske dubine, u turopoljsku roplju, i dalje u
uropolj, gdje vladaju, ma tko vlada? i nije li onda
mudrost imena neposredno razvidna baš kao i karcinomsko

krvoliptanje ruže u nasmiješenim ružinim ustima, repetira
lomni šimić

Ivan Rogić Nehajev 

Zagreb - Većeslav Holjevac

UTORAK

Utorak je dan za učenje.
Iz mora zvukova nordijskih jezika
izranja glas mlade Norvežanke,
prigušen kao sirena broda
koji nečujno uplovljava u luku.
Dok umorni putnici radosno silaze,
pozdravljaju kopno i nepoznati grad,
ona na grlenom hrvatskom
pokušava iznova nastaniti svoju kuću:
Moja kuća ima dva kata,
u prizemlju stanuju penzioneri,
na prvome katu žive studenti
(tri cure i dva dečka),
na drugome katu laje pas,
u potkrovlju miriše cvijet.
Utorak je. Slušam je i pitam se
kako se na norveškom kaže stan,
Dubrava, visoko prizemlje, soba,
kuhinja, žena, djeca, cvijet.
Pristaju li brodovi i u Norveškoj
koristeći val, uzbrdicu i jezik
ili možda zauzimaju luke kao pjegice na licu
koje se muči s hrvatskim vokalima?
Otpivši gutljaj hladne vode,
zamišljam tog psa s drugog kata
kako laje na cvijet u potkrovlju:
u-to-rak u-to-rak.

Krešimir Bagić 

Zagreb

VERGLEC

 (pseudopoesia letteraria)

U Palmotićevoj, na šanku,
gdje kićeni su kao djever,
na rakiju i kratku stanku
stizali Falout, s njim i Sever,

ispaljujuć u svoja jetra
počasni plotun, onaj zadnji,
a sad su već kod Svetog Petra
ili u onoj drugoj radnji,

i s njima svi što nisu znali
ono što Ujević je znao:
odvojit pjesništvo od vina
da pritom nikad nije pao,
dok mnogi hrvatski su pali,

prekužujuć ko bistru bozu
propalo vrijeme, bitak, smrt,
smetnuvši s uma da uz lozu
treba obraditi još i vrt,

evo me, gdje se s trećim pićem,
uz prozor oblijepljen papirom,
poistovjećujem sa svojim bićem
i sastajem sa svojim mirom:

ulice nema tako jadne
po bljuzgi, ledu i po mraku,
birtije nigdje tako gadne
s kojom su svi u drugom braku,

pročelja nigdje tako sivih,
pijanih njuški tako krivih,
tu, gdje su svi zbog svojeg dvojstva
prešli već prag samoubojstva,

gdje nisam u Zagrebu, ni kući,
i ni u jednom znanom gradu,
nego me Dostojevski muči
u nekom mračnom Petrogradu

– mene je zgrabila modra sreća
i sredozemstvo moje krvi,
a gruba redovnička vreća
obvila dušu: tek sam prvi

i potonji od istog roda,
što prije posljednjeg si retka,
pod lukovima drevnog svoda
odjekuje ko odgonetka:

sve počinje se ispočetka.
Kraj nikad nije tek svršetak.

Tu, usred svakoga dočetka,
slijedi u krugu nov početak,

zaborav samo snaži stare rane,
nove se novim zborom mogu reći;
kad sviće – svane, a to što se svane,
nitko unaprijed ne zna još izreći.

Ali:

još uvijek šapće drevna mjesečina,
s borova kaplje starinska vedrina,
i taj što živi skučen u svom getu,
prići će opet jednom cijelom svijetu,

šaljući naprijed nadu, svoju slutnju,
ko prethodnicu prema nepoznatom,
prije no što se zavije u šutnju
pred nekim njemu nedohvatnim zlatom,

kroz strašno zlo, kroz vrijeme što se ruši,
ranjeno u srž svoje smrtne klice,
na koncu doba što se krvlju guši,
da sama spazi svoje pravo lice...

U Palmotićevoj, na istoj klupi,
nedopijenu, prolili smo treću,
s nježnošću dragi, ganuti i glupi,
prišli smo opet jednom cijelom smeću.

Nikica Petrak 

Zagreb - Zrinjevac

OTIĆI ĆU U SEČUAN DA TAMO UMREM S PANDAMA

otići ću u sečuan.
svakoga jutra s nekim nepoznatim umorom na koži
probudi se sunce i odmah potom sruši u
žuto, u žuto, jantarno more.
otići ću u sečuan
leći u vlažan barut proljetne šume i tamo biti
tamo se skriti.
probudit ću se svakih 365 godina i gledati
kako mi paprat iz trbuha raste pravo gore k tebi, gore
o mao, mao
ti sada sjediš na visokome oblaku i
sipaš zlatnu rižu na sečuan.
rekao si mi da ću kad odrastem
biti nosač aviona!
tvoja je koža hladan porculan o koga
sam prislanjao svoje lice.
pod čelom mi je bila mala metalna pločica.
nisam znao čemu služi ali
za ljetnih vrućina koje nisu dolazile niotkud
padao sam i puzao
usijan metal pod čelom topio mi je mozak, kosti, sve
pedale su mi se maglile pod nogama i
nisam više mogao k njoj
na drugu stranu šangaja
iako sam za to imao žeton
nisam je mogao ljubiti i gledati
i zato sada slijep i sam idem u sečuan
da tamo umrem s pandama

Delimir Rešicki

Zagreb - Bundek

TRŽNICA U DUBRAVI

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
Ribe Anđelko Šime i ja
mijesili glinu pravili opeke
nitko nam ništa nije mogao

gradili smo tržnicu u dubravi
to vam danas mogu reći
jutrom sadili štandove i zidove
u podne ih zalijevali
da se usprave i razlistaju

na livadi u vodi i blatu
gradili smo tržnicu u dubravi
kada smo završili
pojavila se desetorica dalmatinaca
i pozvala nas na partiju balota

otišli smo odigrali i pobijedili
Ribe Anđelko Šime i ja
nakon godinu dana vratili smo se na tržnicu
a dalmatinci su na njoj prodavali
bakalar bademe i blitvu

kupili smo novine popili pivo
Anđelko je rekao: mi smo gradili tržnicu
a Ribe: to nije važno mi smo dalmatinci
Šime i ja nismo ništa govorili
naručili smo kavu i odigrali partiju pikada

sutradan je Ribe počeo naplaćivati placarinu
Anđelko mu je postao desna ruka
danas ih zagorci i bosanci oslovljavaju s ‘gospon’
nude im salatu za ručak i voće poslije ručka
dalmatinci ih pozivaju na pivo

a gradili smo tržnicu u dubravi i Šime i ja
sada tamo kupujemo bakalar bademe i blitvu
Šimi je izgorjela kuća u dalmaciji a ja sam
postao profesor u zagrebu kad god nađu vremena
Ribe i Anđelko odigraju s nama partiju pikada

Krešimir Bagić 

Zagreb - Jelačić plac

TUŽNI JEZIK ESEJA

Uzimam knjigu i ne usuđujem se
pročitati nijedan redak. Možda je
tamo već otisnut moj tajni rukopis
o kojem govore kuloari
i razmažene djevice na obalama razdjevičenja.
Zašto se uvijek prepoznajem tek
u patetičnoj frazi,
koju namjerno nije zabilježila traka diskete,
a ipak djeluje tako neuvjerljivo
literarno, kao da sam je namjerno trošio
cijeloga života? Sve dosad izgledalo je
kao igra, a onda su predmeti postali tužni
i jezik se nemoćno objesio
o vlastitu grotesku,
poput aerodinamična uda patuljka
iz cirkusa na proputovanju kroz
moja neprispodobiva sjećanja, fragmente
fantazije i realnosti, fragmente kiča
i dekadente ozbiljnosti, kao u
znamenitu eseju Johna Bartha.
Smireno ustajem i pritišćem
označeno mjesto na tastaturi;
čini mi se da sam do krajnosti
zasićen: sve je sada istom tamna
i mrtva ploha ekrana
koja sadrži sva značenja.

Branko Čegec 

Zagreb - Bundek

 

ZAŠTO JA NISAM KADAR ZAVRŠITI VEČERU KAKO BOG ZAPOVIJEDA

Ja od čitave Hrvatske pamtim neku malu bezimenu Zagorku

Kako leži gola među jaglacima u proljetnoj travi

I pamtim kako Krapina poput Ofelijinih vlasi teče odnoseći glinu

U Savu. I to je nakon godina zapravo sve,

Ali dok jedem večeru u jeftinu restoranu na drugom kraju svijeta

I mlada mi se konobarica smješka kao da mi nešto duguje

I njezine mi dojke i njezine mi noge

Šalju nekakve poruke


Koje više nikada neće stići na pravo mjesto

Ni na vrijeme

I vijesti me oblijeću sa svih strana

Iz Rusije iz Njemačke iz Poljske iz Madžarske iz Bugarske

I ja znam da me mala Zagorka još uvijek čeka

I da je i Hrvatska na neki način još uvijek tu

Ja jedem i mislim zašto ja nisam kao drugi ljudi

Odakle ova vrućica u glavi u želucu u rukama

Zašto ja nisam kadar završiti večeru kako Bog zapovijeda


Zašto ne završim večeru kako Bog zapovijeda

Zašto ne odem s osjećajem da bih mogao pojesti

Još jedan tanjur

Zašto ne prihvaćam poruke iz mog mozga onako kako stižu

Zašto ne mogu izvesti moje dijete na šetnju preko vikenda

Popiti konzervu piva spavati uredno ustati uredno

I uopće biti zadovoljan kao ljudsko čeljade.

I ja odgurnem tanjur ustranu platim

Nasmiješim se konobarici i odem kući

Sjednem i uključim kompjutor

I kad se preda mnom pojavi prazna ploha ekrana

Ja u vrućici krvlju i suzama (a što ste vi mislili?)

Napišem još jednu pjesmu.

I tako cijeloga života stojim nad malom Zagorkom

Kojoj sam odavna zaboravio ime a koja me ipak sveudilj čeka

Ležeći gola u travi rasutih vlasi

Među jaglacima nekoga dalekog dana moje mladosti.

I Krapina teče odnoseći polako Ivančicu u Savu

I Hrvatska je, usprkos svemu, još uvijek nekako tu

I ja znam da moja pjesma radi.

Ne može a da ne radi,

Ne može drukčije, merde!

Radi

La poésie c'est moi.



Boris Maruna 

Zagreb - Tkalčićeva

ODMORI DUŠO

Odmori, dušo.
Na mir se osloni.
Na obrazu ćuti dodir baršuna.
Sve što uteg ti bješe
i okov,
odloži draga,
skini i nju,
nek' malko odmara kruna.
Gle kako gori zapad,
udahni vatrene boje,
i krilo tanko na ljubičastom nebu
posudi od ptice,
nek danas bude tvoje.
Jedri na vjetru,
na struni zvuka,
zaustavi svijet,
pogladi mu uznemirenu, orošenu glavu,
utisni mu pogled dubok,
zagrli ga, stat će znam,
i on voli kada netko povije mu ranu.
I miruj ko voda,
ko travka pod kapljom svježine u zoru,
predaj se tišini,
il glazbi se predaj,
kamenu šutljivom il moru.
Izdahni dane koji su prošli,
tren neka danas bude rijeka.
Samo osmijeh uz se imaj
i dodir,
misao osloni na obzorja daleka.
Čak i pogled malko zaklopi,
dok trepavica vijenac polako se spušta,
osjeti kako se prošlost odvaja i topi.
Ostani tu,
diši i budi.
Zaslužila si dušo, odmori.
Ne brini se, sve doći će, bit će,
život uvijek novi list otvori.
A do tada, mir draga,
nek svijet ovih dana nekom drugome žubori.

Daniela Bobinski 

Baška Voda

KROŠNJA

ispočetka bila točka
mijenjala boje
ljubavnike
šumila u ptici
krošnja

bila slijepa
da je nitko ne ugleda
da je nitko ne poleti
kad joj se silazi
krošnja

kasnije točku napustila
i kristal i nebo i misao
postalo joj tijesno
pa se smanjila
krošnja

onda došli mnogi
(s njima i ja)
otkinuli po list
kazali to je krošnja

a ona lebdjela u zraku
bijelila sunce
zlatila snijeg
ponavljala

krošnja
krošnja

Krešimir Bagić 

Zagreb - Bundek

 

KAD SAM BIO NA 3 MJESTA

trebao sam nešto
odmah i
cijelo
pa mi je ono što
teče
rijeka vrijeme jezik
bilo
presporo
predugačko
predaleko
za moje odjednom!
brzo! sada!
uglavnom se ne zna
što sam radio u
egiptu kini indiji
a bio sam na 3
odjednom i
učim sebe o
svemu
što čujem vidim
jedem
odmah i na prazan
želudac!
meso ne valja
ali to svi znaju
jer s njime
ne možeš biti nigdje!
a nigdje je dobro!
volim nigdje ništa
nitko
jer su fer i
jedan sjajan početak!
uglavnom
otvorio sam kanale
u glavu
kombinirao mirise
ljude u svakom poslu
i ulogu krave
na bilo kojem mjestu!
vol je prevelik
pa mi smeta u glavi!
ali krava?!
to je dobra stvar!
u egiptu ore
pa ne čekam njeno
mlijeko
koje stoljećima radi
tajanstveno i zdravo!
u indiji je
bog prometa
luta sporim ulicama
i često zaspi
u samoj sredini!
u kini je slabo
hrane
pa je krava riža
na 4 noge
ako je dovoljno vode!
u Sibiru
kad je sav bio zelen
kad sam sav bio
usmena brada
naroda bez pisma
i sveti hrast
krava je bila
40 vrsta naših zora!
žena koja ima
puno imena!

Split

PANIKA PROSTORA

U mojoj se glavi
neprestano roje krajolici.
Gorski, ravničarski,
ljetni, zimski...
Izranjaju u snu,
prate me u šetnji,
zaskaču s leđa dok razgovaram.

Htio bih zaustaviti
to zujanje u ušima,
tu paniku prostora,
od silnih krajolika načiniti kuću,
ispred nje drvo,
na drvetu pticu
koja pjeva vjetar i oblake.

Svašta sam već pokušavao.
Bio sam gore i dolje,
gorio sa suncem, padao sa snijegom.
(Ništa nisam prepuštao slučaju.)
No, u mojoj glavi kao u košnici
samo su nicali novi prizori
– dubina je precrtavala površinu.

Nedavno sam prestao putovati.
Na zidu u spavaćoj sobi
nacrtao sam kuću, drvo i pticu.

Krešimir Bagić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac

 

PISANJE I MOĆ

dva dana nisam napisao ništa
i uhvatila me panika.
inače godinama ne pišem ništa
bez panike.
zasule su me poznate rečenice:
zašto ne mogu?
što mi je danas?
ne događa mi se svaki dan!
onda pokušavaš, petljaš,
što više želiš, to više ne možeš!
pa događa se, eto, kažeš rezignirano,
jer svi obično tako kažu,
ali nemir se ne da ugasiti,
iskra tinja pa provali
kao lava na islandu
svakih pet minuta.
onda zađeš u nove rečenice,
u labirint bez poznatoga smjera
sve dok ne priznaš:
izgubio sam se!
izgubio sam se!
lijepo je biti izgubljen,
bez gps-a i drugih dizajniranih gadgeta,
između sebe koji hoće
i sebe koji ne može.
uzmeš olovku i mali notes,
a riječi krenu kao da su samo čekale
da im otvoriš nehotice zatvorena vrata.

Branko Čegec

Kaštel Gomilica - Kaštilac

PRATNJA

Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split - Kaštela

O IZVORU TOČNOSTI

kada se progovori o božjem sudu
redovito se stresem, kao samokres
u ivanjskom krijesu u skosu bijelom,
pa toliko se puta odčitalo očito:
bog je občaran daljinom i vid mu nije
pouzdanim vidjelom izbliza,
kako će dijeliti, a mora,
pravedne i nepravedne?

ufam ipak,
nepravda vonja pravda miriše,
što smrdi ni bog, pa bio i svemoguć,
ne oprašta
jer smrdi,
ima izgleda da mu točnost nosa
ispravi netočnost oka


Ivan Rogić Nehajev 

Solin

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Viktor Vida

Split

IZA OKUKE

Tu odmah iza okuke plavi se grad

pitali smo za njega i sad je već tu

Poput iznenadne kiše poput ljetne večeri

na koju smo u jari poslijepodneva bili zaboravili

Prihvaćamo njegove zastave

upisuje nam se poput crta sudbine u dlan

I sve nam je razvidno

i sve je u vezi s gradom

Toliko se njime ispunimo da nam od toga

do iznemoglosti zasjaje riječi

Jakša Fiamengo

Split

ZAŠTO NISAM SLIKAR

O, Bože, zašto mi nisi dao 
da slikar budem pa da

sve radosti i bolove svijeta
naslikam?
Da na platnima veličam
svetost žuljeva
naroda moga. (U svojim
skromnim rimama
tek odsjev svega osjećam.)

O, Bože, da mi je sad,
dok ovako ganut gledam
preda se,
živim bojama naslikati:

U daljini planine plave,
mekanim sjenama
okružene. 
Pa onda uvalu zelenu kojom
rijeka srebrna među vrbicima
protiče tiha -
ko čežnja moja
za smirenjem...
Zatim seoca skromna
obroncima razasuta;
crvene krovove 
skrivene među krošnjama
i vitke zvonike bijele 
s kojih se u suton
brižnim molitvama angelusi
jave i zamru

Stjepan Jakševac 

Brač