Potpuni zaborav je stanje sreće, blaženstva koje se trude da stignu sanjari; tabula rasa, utapanje u
ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih
kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom čim je parobrod
prestao da zviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje
vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez
sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već
jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza. Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više
mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata
sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge
stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa
stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je
nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor. Teško je povezati pređu na mjestu
gdje se prekinula, a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije
prekinula.
Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.
Tin Ujević
ništavilu, kupelj ljudskoga duha i nerava. Amnezija je poratna bolest, kao i srcobolja, odjek velikih
kriza. Nisu sve amnezije jednake, jer nismo svi jednaki mjesečari.
Paramnezija je jedna žena na igalu, u svijetloj haljini, koja nam maše maramom čim je parobrod
prestao da zviždi. Naš je pravac: Srećna Ostrva, blagoslovljena Orionom, Andromedom. Putovanje
vodi u nepoznatu plavet, plavet se raspršava u bjelinu, pjene talasa i prestanak neba. Putujemo, bez
sjećanja, bez uspomena, bez pamćenja. Putujemo, bez sebe. U istom ovom prizoru kao da smo već
jedanput bili.
No ima raznih zaborava, raznih načina da se gubi veza. Opijum, filmovi. Prošlost postaje sve više
mrtva gruda zemlje, okovi; bježimo od prošlosti. Svijet je velik, a ništavilo i praznina još veći.
Evazija je u smjeru nirvane. Gdje god je hvataljka popustila, zaborav nastaje i širi se. Zaborav hvata
sve stvari koje ostaju bez oslona i uporišta. Jer se toliko zaborava širi, raspoznajemo da mnoge
stvari nisu čvrste. Ne drže se, ne odolijevaju.
Zaborav... Kliješta popuštaju. Iza zaborava nije mir... Iz zaborava se izvija nemir, kao što biva sa
stanarom iza zaključanih vrata koji ne može da iziđe. Zaborav je odnio ključe. U sobi osamljenik je
nemiran, on se trza, traži izlaz, traži ključeve i u zidove, u vrata lupa, lupa.
Lupaju samotari u izbi zaborava, ali do njih ne dolazi odgovor. Teško je povezati pređu na mjestu
gdje se prekinula, a pamet bolesnika nije nit magioničara koja se svejedno nastavlja kao da se nije
prekinula.
Novi ljudi... Vidite ih po perivojima. Zaboravljeni, zabravljeni. Poneki od njih vraća se s izleta,
smiješi i čini mu se da je žrtva duge, duge hipnoze.
Tin Ujević
 |
| Split |