Kud god pogled bacim, ponižena čela;
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.
Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.
Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;
A dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.
Tin Ujević
kud god ljubav skrenem, pogrbljene šije.
Usred meke grudi ropsko srce bije,
a od leda sunca Gospođa je svela.
Gdje je vedra vjera za ponos propela,
i miška, i mozak, da gradi, da snije?
U poznome vijeku nema Florencije,
lane još izdahnu volšebnica bijela.
Samo iz svog duplja skriti šaptač sluti
koliko je pakla u vrelom sonetu,
koliko je plača u pijanu smijehu;
A dok lišće parka u jeseni žuti,
snivam zgasli tamjan palu Suncokretu
i glas bola nudim planinskomu ehu.
Tin Ujević
 |
| Zagreb |