Eno, jasno ih vidim,
brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,
onu što se razmeće nedovršenim vremenom,
što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;
jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,
onih koje su podljednjih stoljeća lovili
na isti način na koji ribari moje uvale
u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;
plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati
iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi
za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;
pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,
odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina
i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,
gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,
gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;
plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko
epskih sastojaka neispunjena vremena
plove prema navijek izgubljenom sidrištu;
ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme
koje je potrebno da se održe na životu
Jakša Fiamengo
Split