Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.
Nikola Milićević
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.
Nikola Milićević
 |
| Kostanje - Poljica |