ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić

Zagreb Trg kralja Tomislava