HODAČ D.O.O.

Mjesto na kojem stojiš

zrcalo je onog koje ti je suđeno

sjena je onog koje si zaboravio

ti se zapravo i ne pomičeš pomiču se 

razlike gledišta oblici riječi

nerazumljiva geometrija gibanja

tajno svojstvo nestajanja tvarnosti

premrežen si tolikim razlikama

da su ti sva stanja ista

ni ovaj te grad nije dostojan

hodaš polažeš lekciju hodanja

sjeti se gdje si objesio sjenu

zamisli gdje si iznenadio pogled

u drvu u zidu u unutrašnjem govoru

možda utvrdiš gdje si

možda se vratiš iz iščezlog

iz svega što ti je tako opako

nesrodno

Jakša Fiamengo

Trogir

  

BRODOVI NA ONU STRANU

Što prenose brodovi na onu stranu?

Riječi od kojih smo sastavljeni, dosluh

sa svime što nam se nađe na golome putu.

Prenose terete koji nas broje u svoje.

Oganj prenose, smijeh koji se u nas računa

kao poputbina i kad ne osjećaš put, kad si

i sam samo brod kojim valja otploviti.

Što prenose brodovi na onu stranu?

Narančasti ogrijev prenose, sav život u kojem

sva su naša stanja, i ona česta, naš

nauk, i ona koja nas najmanje troše.

Mjere vremena i mjere mora prenose, nove

riječi izmišljaju, ugljen da nas ucrta

u sve što nas ima zauvijek izreći.

Što prenose brodovi na onu stranu mora?

Travu prenose, sljez, prenose Boga koji je

ribar, hoda po vodi i drži propovijed.

Prenose mjesečinu, sjaj ulja, lake zagrljaje,

komade gvožđa, mekoću bijelih jastuka.

Prenose vrijeme kovano i vrijeme raskovano,

prenose sve ono što nam je dano

za naš mali beskraj.

Jakša Fiamengo

Trogir

TVRĐAVA

Ja za to baš i nemam nekog osobitog dara

ali se svejedno uvijek iznova mjerim s tvrđavom

sa svim vremenima koja su je naselila

još uvijek nisam odredio sve njezine mjere

kako se složila u kamen kako podnosi godišnjice

opipavam joj ožiljke vrijeme davnih i nedavnih

sve njezino slavno i na isti način neslavno

svjetlost je oblaže stoljetnom emulzijom

nagovara je na bijele i tamne odjeljke vremena

još uvijek ne znam što je moru što joj je more

s pogledom na nju ponavljam ukrcaje iskrcaje

povoljne kurseve satnice starih plovidbi

nudi mi cvrkut lastavica žamor zaigrane dječice

mjeri me po postojanosti tragova od kojih svijetli

rado govorim o njenim okamenjenim danima

podsjećam je na vrijeme soli na gusare galijote

nikako da mi oda sporazume sa zvijezdama

kazujem joj kakva je po predaji bila u neprilikama

na kojoj je stranici zatvorila knjigu tajnih umijeća

može li za nas utvrditi neki paralelni svijet

neko ribarsko doba iz kojeg se lako nestaje

kao osmijeh s usana kao plamen sa žigice

ispitujem koje se to i sad vidljivo vrijeme javlja

s njezinog u sve upućenog sata

Jakša Fiamengo

Trogir - Kamerlengo

GRADIVO GRADOVA

Ima gradova koje sanjamo

ima gradova koji nam se ostvaruju

izdubeni u vremenu udubljeni u misli vlastite

u njima se poput oblaka mijenja vrijeme

na njihovim je vratima dežurni svetac

na njihovom pločniku cjelo cjelcato nebo

Ima gradova koji sami izaberu mjesto počinka

ima mjesta koja izaberu gradove

otvore im svoja mora čeljusti trezore

pozivaju ljude podižu spomenike

izmiču svakovrsnim napastima

sreću sve više ispisuju u dugim sjenama

određuju se prema višim namjerama

Ima gradova koji su nam obećani

ima gradova koje smo izmislili

ima gradova koji se i bez nas događaju

Jakša Fiamengo

Trogir

SVIJETLI PRIZORI

Uvijek mi se činilo da je u Trogiru

sve nekako gušće, napučenije

Tu se i pogled zgušnjava

kao da lebdi u pari od bezbroj taloga

Tu i vrijeme, ma koliko mislili da je veliko,

zauzima manje mjesta

Stare su građevine tu osuđene

da ih se gleda čišće i jasnije

Tu je zacijelo i more starije

i, ćutim, kosiri iznad katedrale

Neću puno zagrabiti u prah ako kažem

da smo tu zapravo već odavno svi stariji

Ipak, od svega tu je najgušća ljepota

drži nas u lakom uzbuđenju

navaljuje nam na obraze napetost

draži nas svijetlim prizorima

potpisuje tajnu kojoj ne znamo ime

ali nepovratno

svi smo od nje sazdani

Jakša Fiamengo

Trogir

  

I NE ZNAŠ

I ne znaš kako je bio
                        velik dan,
i kako si me voljela,
i kako si bila mala
                        za ljubav.
I ne znaš kako te nije
bilo, i kako si me voljela
i kad si postala
veća
                         a nije te bilo
kako si me voljela.
O kad su glavinjali
spori dani kako si
me voljela.
I kad si došla
                         a bio sam umro
kako si me voljela.
I kako si narasla
I kako nisi znala.

Josip Pupačić 

Kaštel Gomilica - Kaštilac

TAJNA

Ti si moja tajna,
ljubav koja moli
tajnu moje tajne,
da joj tajnu skrije.

Jer ako prestaneš
biti tajna moja
nestati će čara sutonskih tišina.

I ja ću te skinut s blistavih visina
da na tvoje mjesto dođe druga žena,
I reći ću svijetu: tajne nema.

Nestati će čara sutonskih tišina

Josip Pupačić

Split

MOJ KRIŽ SVEJEDNO GORI

Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.

Josip Pupačić 

Solin

 

MI NISMO BOGATI PUTNICI

                    I.
Mi nismo bogati putnici,
koji pokupe komade neba
i vijadukte dalekih brda,
koji pronose
tržnice
i parkove velegrada,
reklame i palače,
i groblja,
i šarene boje ulica.
Mi nismo oni stari vračevi,
koji, tumačeći svoje sne,
poniru
u čovjekovu sudbinu
krutim rukama.
Mi nismo krotitelji zvijeri,
ni sadioci šuma,
ni uzgojitelji riba,
pred kojima životinje
poginju svoje glave
i stabla svijaju
svoja žilava tijela,
pred kojima uzmiču obale
i povlače se vode
u svoja umorna
korita.
Mi nismo ni djeca,
koja orobe pejsaže
i utapaju ih u rijeke
što otječu
i u oblake.

                    II.
Mi smo siromašni prolaznici
s polomljenim teškim nogama,
s uzdignutim očima
i opijenom
sudbinom.
Mi smo nevješti i naivni
pješaci,
koji nastoje,
da se naviknu
na pijesak
i na zaprta
vrata konaka.
Mi nosimo u sebi:
zvona,
koja svojim podmuklim pjevom
navješćuju
dolazak nepoznatih i uzetih
zvijezda;
vatre koje se pale
u zidovima ulica;
lica sa svojim skrivenim tajnama;
istinite i sačuvane
boje
oblaka, krovova, žena;
mi nosimo u sebi
napaćene kiše.
I radujemo se smirenosti zemlje
kad se usporedimo
s njezinim bolesnim šumama.

Josip Pupačić

Zagreb

 

PUTOVANJE

Ti si se bojala puta. I strah me je bilo
odlaska. Mi smo se bojali puta i spremni smo bili
na odlazak. I rekli su nam: "Sretno!" I mahali
do umora. I kazala si,
da si umorna. Na polasku. I ja sam bio umoran
na polasku. I tako je počelo...
I pričao sam. O cesti kamenoj. O šumi sunca,
koje zalazi. To si voljela. I rekla si mi:
"Ti si ciganin"...I pričao sam. O bijeloj
kruški na staroj livadi. Ja skačem po njoj,
berem plodove. I nuđam oblak. "Dođi, okusi!"...
"Bio si mali. Znam te od tada!" "Znam i ja tebe.
Baš si plakala. Sa prebačenom zlatnom
dugom preko ramena"...I ti si meni onda pričala.
I opet ja. I ti. I opet ja sam pričao...
I htjela si mi nešto reći:"Eto postaje" -
doviknuo nam službeni čovjek. Stigosmo.
I nismo mogli ništa više. "Stigli smo?!"
I put je bio time dovršen. (Ipak, rekla si:
"Ta putovanje nije dugačko. A ni put nije
tako naporan. Zapravo: put je
u nama. I putovanje približava nas. Eto,
stigli smo!")
I put je bio time dovršen.

Josip Pupačić

Zagreb

ŠEĆEM ULICOM GRADA

I kad šećem,
pitam se:
        Kakve su ove šetnje,
        i otkuda su?
Ljudi prolaze
žurno. Ljudi prolaze.
        Treba li biti pijan
        i nasmijat se?
Jedan je čovjek visok
i njiše se. Jedan je izlog
nizak, i ljulja se.
        A ja sam časak
        trijezan, mislit ću.
I mislim, mislim,
(ali, uzalud!):
        Otkuda poznam
        toga čovjeka?
jer one me gleda;
(možda poznaje?).
        Pita se gdje sam
        rođen. (Pita se?
To mislim ja, a on -
tko zna što misli!)
I gubi se.
        I opet mislim:
Trebao bi nekom kazati
gdje sam rođen
i otkuda sam.
        I onda ono stablo
        (gordo u meni)
odjednom stade
da šumori.
        Čuje se štropot,
        huka, lomljava.
Večer je stala
od straha. ja sam
krenuo. I ulica se
svija preda mnom.
        A meni stablo
        govori:
"Rođeni moje krošnje
i mjeseca. Lijepa te
majka poslije poroda
njegovala u mome lišću
i skrivala. Od kad te nema
noću dolazi: ostavlja ruke,
plače i moli se."
        Daleko stablo, doći ću
        na tvoju granu
(makar, da se
objesim!)
        I zapjevat ću
        iz glasa:
"Rođeno stablo, sakrij me
od pijanog oka ludog izloga!"
        Ulica se svija pred
        našim pokretom.
"Hej, vičem znancu,
znadeš li
gdje sam rođen
i otkuda sam?"
        Ljudi mi prave mjesta,
        da se razmahnem.
Ljudi gledaju za mnom
i čude se:
        "Otkuda ovaj čovjek
        i što mu je?!"
Hodam ko stablo,
koje šumori.

Josip Pupačić

Zagreb Trg kralja Tomislava