SIZIF

Ja Sizif neznani, hoću da stvorim svoj mit
Hoću da stvorim kao i svi koji hoće u ovom
                                                             vremenu mita
Na ovoj mitskoj zemlji
U ovom mitskom
I tako dalje
Kao i svi koji hoće što hoće da ljube
Da piju ili psuju po krčmama
Ili da trpe, da slušaju
Što drugo nego glazbu
Onu dirljivu glazbu sviranu godinama
Ja, Sizif neznatni, hoću da stvorim svoj mit
kao ovaj puk što hoće
Bilo što, samo što hoće
Puk odvajkada pokoran i u ljubavi oran
Sam nikao iz zemlje

A ne zna zbog čega
Narod što jest i nije
Tko je vidio kako se ljubi taj zna što može da
                                                                    znači
Što znače njegove neizgovorene riječi
Ili riječi izgovorene kradom
Ili njegovi koraci po kaljužama
Kao i ja što znam kad rastvaram šake

I gledam
Kad gledam prsti mi drhte i hoće
Ja, Sizif uporni, hoću da stvorim svoj mit
Kao trava što hoće da izraste
Makar da umrem
Da izgorim kao agava pošto procvjeta
Da se pokliznem podno vrha kada na njega
                                                             pljucnem
Da kao magare lipsam
Ja, Sizif strpljivi, hoću da stvorim svoj mit
Da zablistam kao i Sizif u vlastitome činu

Da pripadam kao i Sizif nedovršenom djelu
Još ustrajnije i luđe
Ali zar ludost nije i jedina slava
Zar uzaludnost nije majka jedine moguće vjere
Misao bez koje se ne da da živi
Još luđe kažem



Jer sam izabrah svoj poso
I u tom je različit smiso našeg jednakog čina
Još luđe kažem
Jer Sizifa osudiše bozi
kad kažem bozi
Tu više nema uzdanja
Tu više nema nade ako me predviđanje ne vara
Ja, Sizif besmrtni, hoću da stvorim svoj mit

Josip Pupačić

Makarska