petak, 9. lipnja 2017.

KAD SAM BIO POPUT SUNCOKRETA

U meni ti - topline nema.
Nitko se meni još nije sam privukao,
tako da se u meni grije.

Starom čovjeku, danas mi je žao.
Htio sam grijati, trebalo mi je da se grijem,
nešto kao na onome suncu što nas rađa.

Umjesto toga, natezao sam se s razumom,
stalno misleći: ako se pobijedi njegova nemilost,
rodit će se toplina.

Sad zna da sam imao krivo.
Ljudska toplina je neki nepoznati dar, mimo svega,
nešto što se ne može izmisliti,
to s našom pameti veze nema,
a tko poriče razum, izaziva samo
rasap i ludilo.

Što mogu sad, kad sam već unaprijed bio šepav.
Divio sam se Bogu i Povijesti, ručnom radu slikara,
klaustrima starih samostana, drvenim knjigama,
stablu i kamenu, moru i staklu, novim ljudskim kućama,
autu i zrakoplovu,
divio sam se ljuljanju žena u prolazu,
maloj djeci i malim psima,
jeftin do krajnosti, ah, tako sam htio
dogorjeti do pravog ljudskog stasa, nečeg tvrdog
što nas napokon neće izdati
pred nožem, pred plinskom komorom, pred izvršenjem
već propisane smrtne kazne koja se zbiva odjednom,
kad nemamo ni pojma,
ali, zapravo,
mene se mijene svijeta nisu doticale:
meni je sve bilo kako je oduvijek bilo.

Još nisu stigli reći ni A, a već odlaze.
Krasno se sad bavim čitanjem osmrtnica po novinama
i svaka mi je važna, to tako dođe svima,
samo još smrt čini nas ljudima.

Jednom, zapitao sam svoju staru majku:
a što sjediš kod kuće, što ne odeš u grad,
na ulicu, tamo ljudi žive i umiru, piju svoju kavu,
tamo se rađa i nestaje sva tvoja muzika,
a odgovor je bio vrlo jednostavan:
ne idem, tamo više nikog ne poznam,          
                               ni mene nitko ne zna,
što hoćeš, da im pričam kako je to sa mnom bilo,
a sve što je meni vrijedilo, ne vrijedi više ništa

Prozor, nebo, veliki vidik, grad. Moj svečani večernji prizor,
pred kojim sjedim radostan. Gore, visoko,
u sumraku se javlja usvijek ista zvijezda,
tamo se skuplja sav smisao koji još nije izgovoren
i taj me vuče. Ne znam što je on,
ali me vuče i odan sam mu kao ženskom tijelu,
čekam na njegov znak i znam:
dublji je od svih naših naprava,
ljepši od svega što možemo smisliti
i naposljetku, neće mi ni lagati,
jer je potpuno, čist i prebrisan.
Taj me je i onako uvijek k sebi vukao
u šuplje sate kada nisam znao
ni što ću s razumom, ni što je ta toplina
oko koje se toliko krvim; preostaje mi
još jedan njegov osmijeh, poput suncokreta.

Nikica Petrak

Split