I sad te gledam.
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.
I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.
I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;
i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,
i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje
pa treba ići, dugo skupa ići:
bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.
Nikica Petrak
Pomalo si tuđa,
a opet, posve moja.
I gledam gdje se prsti tvoje ruke
naglo pretvaraju u moje,
i kako tvoje noge idu kao moje.
I tvoje lice, i tvoje, moje bore
i tvoje zjenice, i sve što ikad kažeš,
i kako zapravo tek sad se znamo;
i gdje se znak jednakosti
uspostavlja uz ono što je bilo tuđe,
i kako se pripadanje
povećava, čim ono što drugi zovu ljubav
biva manje
pa treba ići, dugo skupa ići:
bit ćeš mi tu, i ja ću biti tu i nećemo se znati
sve dok nam jedne noći naša lica
obraz uz obraz tiho naslonjena
ne kažu nešto što kao glazba mami:
već tri put umrli mi smo tri put jači
i tvoja ruka zrači u mojoj šaci
i nema više pitanja - a što to znači
nećemo više znati ni mi sami.
Nikica Petrak
Rogoznica |