Uz cestu ispružene ruke dječaka drže
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže
nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.
Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,
i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu
koštice.
Luko Paljetak
pletene košarice s trešnjama koje nude
crvenim svojim srcem, zaustaviti ljude
htijeli bi smiješkom ovih plodova ali, brže
nego ih duša stigne spaziti, ljudi dalje
odjure, samo crven odsjaj u zjeni bljesne
za tren, jer svaka od njih ulomak sunca šalje,
i tek kad kasno već je oči ih budu svjesne.
Zar nisu slični ovi dječaci, draga, meni?
Trešnje od riječi pružam, plodove biljke grke,
kraj puta, neprimjetan i šćućuren u sjeni,
i samo rijetki stanu, između dvije trke,
okuse jednu-dvije, zatim u trku punu
nesvjesno, prevrćući jezikom, negdje pljunu
koštice.
Luko Paljetak
Kaštela |