Tiha je ljubav imala kuću kraj rijeke
i plave oči
i smeđe kose.
Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.
U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.
Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.
Vladimir Kovačić
i plave oči
i smeđe kose.
Svakoga jutra bi radosno šumio vrbik.
Koraci njeni
bili su tiši i mekši od proljetnih maca.
U ruci bijeloj je nosila molitvenik
i mali rupčić s crnim, žalosnim obrubom,
a u molitveniku
sliku svetoga Ante i moju sliku.
Kad bismo se sastali
ona me ne bi ni pogledala,
a kad bismo se rastali
ona je tiho plakala
i s njom
oblaci nad njenom kućom
i nad rijekom.
Vladimir Kovačić
Solin |