Ne nastoj me objasniti
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
ne bi mogao biti tu
Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
obraz i ne može udahnuti
Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
zamišljen
Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
jedino svjedočiti
Slavko Mihalić
Nemoj mojoj pjesmi dodavati riječi koje nikad
ne bih izrekao
Ostavi mi moje čuđenje, svu moju izgubljenost,
na kraju pristajanje
Ponekad me zbilja zove netko tko više
ne bi mogao biti tu
Ali jest tu, kažem, i ne ususđujem se misliti
na kakvo drugo značenje
Jest tu, ta vidio sam ga i čuo sam mu
glas
A onda je nestao u gomili
Izblijedio, kao što i zbilja povremeno gubi
obraz i ne može udahnuti
Ništa me ne pitaj jer o tome ne mogu reći
više no što govorim
Na ulici, sred vreve, zazove me davno mrtvi
prijatelj
Ili ga samo ugledam kako zamiče preko
trga, ulice
S osmijehom na licu a ipak dosta
zamišljen
Rekoh sve što se smjelo, a ti mi možeš
jedino svjedočiti
Slavko Mihalić
Zagreb |