NOVOGODIŠNJI VLAK

Jedne noći iznenada,
u stanicu moga grada
na nečujan neki znak
stigao je čudan vlak.

Kad sam bolje pogledao,
u čudu sam čitat stao,
uzduž vlaka krupna slova:
GODINA SE VOZI NOVA.

E, pa sretna bila svima –
Velikim i malenima!

Stjepan Jakševac

Split

ZEMLJA

Sad se budi zemlja teška, diže tijelo iz sna pusta.
U maglama skriva lice, proteže se , al' ne usta.
Jošte leže i ne diše, neg' duboko, tromo tutnji;
trava prva začinje se u nevidnoj nekoj šutnji.
Sa dna tamna korijenje se izvinulo i, u bilju,
zabrizgalo čistom krvlju, što u svemu gori žilju.
Zemlja zove. Podrhtava. Svoju muklu žudnju ne zna
i u snu se vjetru daje. Do zadnjega on je bezdna
živo sjeme razasuo. Ona gori. Ona pruža
svoje tijelo. Otkrivena, ko velika neka ruža.

Hoće kišu, hoće sunca, i u magli, i za jasna
jutra žudi, savija se, bezumna i tako strasna!
I dok šumne vode teku, i dok kiša kamen mrvi,
ona vrisne i, u rastu, bjesni bolno, sve od krvi!
Ogladnjela, teška zemlja, o uštapu i za mlađa
u nebo se hoće dići, hoće jednom već da rađa.

Zlatko Tomičić

Plitvice - Prošćansko jezero

BADNJAK

Saonice kližu po tihome putu;
Svud rojevi bijelih se razlijeću pčela,
Zašutjela polja i gajevi pusti,
A budna je noć samo sanjarska, bijela.
U jelik smo zašli u duboku tamu,
I pošao šapat niz mračnu daljinu,
Ko mirisne priče iz djetinjskih dana,
I slika nam draga pred očima sinu:
U ruci nam jabuke zlatne, i s jele
Sve iglice sipe na rudaste vlasi,
Dok slušamo bakina pričanja tihi,
Da čut je i svjećicu, kako se gasi.
O anđelim' priče - još ljepšim od našeg,
Što lebdi nad drvcem i trepte mu krila,
O velikom cvijeću u ukletom vrtu,
I koraljnom dvoru, gdje zlobna je vila.
O ponoćnom nebu nad ledenom pustom,
Kud snježnom sa kraljevnom jeleni hite,
O obalam' cvjetnim, gdje sanje se roče
U mjeseca srebru uz paome vite -
Je l' sjećaš se najljepše priče o Onom,
Kog zvali su Ljubav - ko kraljevsko čedo
On bio je krasan i sažalnim okom
Svu bijedu i budućeg ljudstva je gledo.
A nije ni imo kud glavu da sklone
I nikakva blaga do srca svoga -
A dao ga ljudma; al raspeše Njega.
Tad istom su znali, da raspeše Boga.
Na oku ti topi se pahulja snijega
I kliže se kap poput suze male.
Talasa se zvonjava s drevne kapele,
Na nebu polako zvijezde se pale.
Saonice lete po bijelom putu,
Sa pramova zlatnih ti pahulja pada,
Kad glavu si sklonila k meni i pitaš:
"Zar zbilja je ljubav umrla tada?!"

Dragutin Domjanić 

Split - katedrala Sv Duje

JASLICE

Da je Isus imao zipkicu,
bilo bi mu ljepše.
Da je Isus imao dekicu,
bilo bi mu mekše.

Da je Isus jastučić imao
toplo bi mu bilo,
ali njegova volja je bila
da se drukčije zbilo.

Da se rodio u zimskoj noći
u bijednoj štalici, na hladnoći.
I trda slama ležaj mu bila,
a Majka ga je u rubac povila.

Da bogat bude,
on nije htio,
zbog siromaha
on se i rodio.

Vera Zemunić

Split - Jaslice u Crkvi Sv Frane

SUZDRŽANA BALADA

To je ono: bezruk u samoći
Izmislio si bajku o ljubavi, plesu i
vinu
Ti si od onih što se vraćaju s potajnim
granatama
Pa se neočekivano dijele na otpatke

Ali budi tu više od jednog života
Budi kao zid - po strani, a stalno
prisutan
Kao prostor, napokon, koji se odrekao
izgleda
Da bi nadmudrio izdaju

U tome je veličina poraza - da čovjeka
posve oslobodi
Da više ne mora strepiti da više ne mora
skupljati
I budeš li otvoren kao vrata ruina
Svi će putovi voditi kroz tebe


Slavko Mihalić

Solin - Salona - Amfiteatar

REČENICE BEZ SMJERA

Dok si ti, oče, nabranih obrva
sjekao u šumi visoka, snažna stabla
i nešto mudrovao o tome kako jasen,
grab, hrast, dakle i bukva nisu bez duše,
ja sam osamljen na kosini jednostavno čekao
koji će ogranak prvi vrisnuti.

Danas grohotom smije se cijela šuma
ako ne udarim sjekirom tamo gdje treba
ili ako iz neočekivanog smjera (jutarnja
svjetlost?) visoko ponad glave siječem
i promatram kako iz truleži diže se magla
i na drugu stranu brda odlazi.

Oče moj, ti si dugo radio na pruzi
kao što i ja danas radim na metafori.
Dakako, jednom ćemo samo nas dvojica pričati
o tome kakav je promet pod zemljom i tko sada
održava prugu, podmazuje i okreće skretnice
i zašto putnički u žurbi prema Zagrebu
gubi svoje vagone i raspada se
u ove rečenice bez smjera?

Željko Knežević

Plitvice

MRTVA DOMOVINA

Kroz noći bez sna, kroz sne o vampirima
mrtve duše lete dernim mirima.
Tu prošlost doma vide: ko na liri
da netko ljubav priča kavalirima
s deklicama, priču o turnirima
i gdje su pali kršni grenadiri.

A mjesečina sja nad manastirima
podornim, i srce u psaltirima
da nađe melem hoće, što ga širi
s nebesa plavi vrač. Zar u klavirima
plaču mrtve note? Zar leptirima
na krilima crn uzdah groba piri?

To plače kraj i plače tužno morje
pod mjesečevim sanjama, pod zlatima,
dvorovima vilinskim pred vratima,
gdje začarano sniva kraljsko dvorje

sa snom junaka, sa dragim Penatima
u krilu borja gdje ga skrilo gorje:
o otaca pusto šamatorje,
daj san još nama, posljednjim Hrvatima!

Tin Ujević 

Solin

PANORAME GRADOVA

Ima malih gradića što su dio slike
prirode: mora i brijega, dio mjesnoga gaja.
a katkada se upiru o sike
i o njih sitne more bije, val bez kraja.

Rodna su mjesta razglednice čitke,
s grobljem, crkvom, zdencem, gradskom česmom,
sa nekom starom dveri, s dvije-tri kule vitke,
pod zvonikom i zvonikovom pjesmom.

Ta mjesta stoje. Ne rastu godinama.
Školji vremena, trajni kao rijeke
ispružene u starim podinama
i svojom sviješću starinske, daleke.

Da se tu umire, ja bih jedva reko,
no život je tih i teče po kalendaru.
Na tijesan prostor živalj tu se steko
i vedro žive uz najmanju paru.

I sama stabla nose pečat ljeta,
a mrki kamen stoljeća se troši.
Oči su starica međa ovog svijeta,
a dječarci svi su redom loši.

I sve tu spava, bašte i dućani.
I ljetopisi pišu se na usta.
I svi su divno jednolični dani,
osim za dernek ulica je pusta.

Imaju mačke, i svoje pse čuvare,
i čemprese, čuvare zaborava.
I spomen čuva prag i klupe stare,
i po sezoni seže divlja trava.

Tako je prisno graditeljstvo malo,
i kućni bršljan ima dušu kuća.
I sve je naskroz u tišinu palo,
i s vatrom čovjek žali svježanj pruća.

Takvi gradići zrcaju kao dobra djeca
u uspomeni, naši, no za nas samo mijena
s pobožnošću se pred njin okvir kleca,
no oni traju isti, lik, i san, i sjena.

I dobro ih je vidjeti tek časak:
sada maleni, nekad tako dugi
za dječji korak; no naš je život prasak,
i vidjevši ih znamo: mi smo drugi.

Mi smo od onih koji u svijet idu.

Tin Ujević

Makarska

MOJA LAĐA

Plovi, plovi, moja lađo,
U koj' godijer kraj;
Ja ti cilja još ne nađo,
Sama cilj si daj!

Kad te 'amo već zanesla
Tvoje sudbe moć,
Raspni jedra, pruži vesla,
Plovi dan i noć!

Uzdaj se u vjetra volju
I valova bijeg,
U budućnost gledaj bolju,
K nebu digni stijeg!

Petar Preradović

Makarska

ZA STOLOM SRED OCEANA

Izgubljen, za stolom, sred oceana
mislim o sebi kao o pustoj hridi
koja s ruba svijeta tone u dubinu,
u to more koje bijaše u početku
i nitko nije mogao ni htio iz njega,
stalno je u svemu tiho šumjelo
čineći neprekidno isti tajanstveni krug
kojim jure Zemlja, Sunce, Zvijezdje,
jedan svemir u srazu sa stotinu drugih,
još se ne zna oko čega ukoliko nije
ova pisaljka koja razgrće vremena,
smije se, ruga, otkrivajuci bolju sliku
koja leti istim putem, samo unatrag. 

Slavko Mihalić 

Makarska

POSLASTICE ZA VJEVERICE

U ljeskovom gaju jutros

vjeverica ugledala
tri zelena zamotuljka.
Zamahnula smeđim repom
poput veselog vrtuljka.
- Hej, brate Riđi!
Siđi!
- Tu se kriju
poslastice za nas razne.
Fiju!
Zafijuče rep kroz zrak.
Krak, krak, krak!
Padale su s grana ljuske prazne.
Sladili se cijelog dana.
- Sutra ćete s vrećicama -
zapovijedila im mama
- u ljeskov gaj sve do mraka
u probiranje lješnjaka.


Vera Zemunić 
 

Makarska

ZLATNA LAĐA

Kad bi meni mladom 
Bila lađa data
Sa pramcem od srebra
I s krmom od zlata,
 
Od šarenog drva
Vesla bih tesao,
Od bijele svile
Jedra bih joj tkao.
 
Plovio bih njome
Preko modra vala;
Jedrio, veslao
Od žala do žala.
 
A kad bih svijet
Obišao cio,
Tu bih lađu svoju
Svačim napunio.
 
Donio bih majci
svega blaga dosti,
djedu lulu s drškom
od slonove kosti.

Brajku mome, Vlajku,
divnoga konjica,
a sekici lutke
i zlatna kolica.

Pa bi dugo bilo
priča i govora
o toj vožnji slavnoj
preko sinjeg mora.

Vladimir Nazor

Makarska

ZLATNA GRANA

Mama,daj mi kaput
Zlaćanih dugmeta,
Pa ću poći na put
Preko bijela svijeta.

Pregazit ću hrabro
Devet plavih gora
Preplovit ću rijeke
I široka mora.

Idem u daljine,
Gdje sunce zapada,
Dok ne nađem vrata
Čarobnoga grada.

U tom gradu, kažu,
Čudna bašta ima,
Zlatne grane vise
Na njenim stablima.

Na najveće stablo
Ja ću se popeti
Odrezati granu
Tebi je donijeti.

Ti si moja draga
Majčica jedina,
Pa nek imaš poklon
Od svojega sina.

Pogleda ga majka
I bude joj milo,
Pa ga uze k sebi
I stavi na krilo.

"Nećeš, sine, poći,
Srećo moja mala,
Ne bi tebe majka
Za sve blago dala.

Dosta su mi tvoje
Ruke oko vrata!
Ti si moja grana
Od suhoga zlata!"

Nikola Milićević

Makarska

MNOGO JE MRAKA U ČOVJEKU

Mnogo je mraka u čovjeku, duge su
njegove noći, i što bi kad ne bi mogao
iz hladne tmine iznijeti svoje ruke,
katkada, pred lice sunca?Kad ne bi
mogao naći obranu svoju na nekom kamenu
pod mirnim i prostranim nebom?
Svoj san rastvoren, jasan i živ
u dnu bez sjena i međa? I sebe
čitava na jednom mjestu, u jednom
jedinom plamenu? Da zasja beznadno
i slatko, u smirenoj bistrini viđenja.

Nikola Milićević

Kaštel Sućurac - Crkva Sv Jurja - Spomenik žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943.

DOMOVINI I DRAGOJ

Jedina točko u kojoj se za me
Sabiru zrake, jezici i mora.
Premda, poklonik snježnih divljih gora,
Tumarah diljem svjetske panorame.

Jedina zvijezdo usred silne tame,
Moja si zora, šesna Aurora,
Konstanza lijepa, Krupićeva Dora,
A lišce gojiš i zlaćane prame.

Prezreli su vas ružna u vremena,
Zatamnili vam obzorja i pute,
Zatrli smisao, značenje, imena.

I baš vas zato, sin pustoši ljute,
U svakom času mojih sivih mijena,
Slavim ko staze koje se tek slute.

Ante Stamać

Knin- Tvrđava- Spomenik prvom hrvatskom predsjedniku DR Franji Tuđmanu

O TOME DA ĆEMO ZAPAMTITI FRAGMENTE

Zapamtit ćemo jedni druge kao fragmente
Nismo se imali vremena upoznati
(u tih četrdeset-pedeset godina)

U međuvremenu: noć, neobična svježina (nakon naporna
                                                                   dana i razgovora)
što prožima ovu zagubljenu sobu sa zavješenim
                                                                            prozorom
Potom povodanj - i naokolo plivaju predmeti
imena, stari virovi, neotkrivene svijetle niti
a voda je mutna i sve je sjetno veselo
(kao cirkus na periferiji)

Milivoj Slaviček

Split

U HRVATSKOJ PONOVNO SVI PIŠU NOKTURNO

Između elipse vremena i elipse smrti
naprasno je podignut most jednakosti.
Otoci francuske revolucije iscurjeli su kroz nos,
Poslije se zbio zemljopis.
Kolona crne alegorije silazi
vatrenim stubištem u raskoš
podzemne željeznice
i baruta.
Iza ugla počinje bulevar sumraka,
s pčelama u klopci paučine
i bistrim okom kamere koja odlazi "u zauvijek".
Potom se jetko razlije šum
biblijskih stranica u gradu bez zidova
i putuje daleko, u more crno, najcrnje,
odakle se ne čuje jecaj ni krik.
Samo mirisi blijede na obrazima bez imena.
Tupi pogled opisuje jug.
Plaha luč, sama, titra na obzorju.

Branko Čegec

Split

LJUBAVNA PJESMA

Ljubavi i u snu uznemirena
Kad ćeš počinuti
Ni moj zagrljaj te ne smiruje
Dok spavaš tvoje lice gubi granicu
I ja o tebi više ništa ne znam
Slutim samo da je sve poznato iščezlo
Da se moj zagrljaj rastvorio tako
Da sam nestao
U tvome nepreglednom prostoru
Ja ne znam da li je to gubitak
Zbog kojeg trebam patiti
Ili to vječnost iskušava moju ljubav
I sve što smo u njoj sabrali

Ljubavi ja više ne vidim tvoje lice
Iščezlo je u snu nad kojim bdijem

Vlado Gotovac
 

Solin - Stara Salona

ULAZEĆI U RASTANAK

Vrata su moje kuće samo za mene napravljena.
I sve do moje sobe jedne su stepenice.
U cijeloj ovoj građevini izražena je pakost samoće.
Moja je kuća - kuća bez susreta.

Pod prozorom klecaju dani skromni i slabi.
Ni za jedan dan, koji se ponavlja
Ne treba čistiti cipele.
Za svaki dan, koji se ponavlja
Previše je par očiju.
Kad su mi misli počele gubiti sigurnost,
Praznina mi se popela na glavu u neugodnom društvu.
Zaključio sam bez imalo strave:
Ah, mi sasvim živimo bez čudaka.

Vlado Gotovac

Solin - Kuća Parać

PRELAZEĆI RIJEKU

Potreba da volim učinila je da te volim,
nalazim te u knjigama koje sam zatvorio
prije toliko godina, na starim ikonama
visoko iznad portala, na rubu kaleža
obojenog rumenilom. Uzimam te kao zlatnik
sa dna fontane, sa mog zvonika
javlja se tvoje zvono.
Izgubit ću se visokoj travi
jedne večeri bez tebe, izgorjet ću,
prelazeći rijeku, zapleten u šašje,
saznam li da sam imao i izgubio
to što me napušta, oslijepit ću
već bez očiju koje te ne vide, umrijet ću,
odbacit ću svoje srce među ostalo kamenje
i živjet ću samo budeš li me voljela
ljubavi moja...

Zvonimir Golob

Solin

ODA MRTVIMA

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme
sada nije čas da se sahrane mrtvi
koji borave u tijelu,
u kamenu što nas razdvaja
u prisutnosti mora,
u središtu vatre,
u plamenu koji gorimo,
u voću hladnom koje cvjeta,
koje se čini da cvjeta
u čaši
punoj drugoga svijetla.

Sada nije čas da se zaustavi vrijeme,
jer nitko nema takav san kao mrtvi
i nitko takvu želju za pustolovinom,
ni sposobnost da se uznemiri,
da bude drugačiji
da bude plašljiv i da plače
svojim najljepšim
plačem.
Nitko nema toliko snage
da bude miran
i druge želje
da se umara,
da govori ili da šuti,
da se sjeti ili da zaboravi,
da izabere od stotinu misli
onu koja ga ne privlači.

Sada nije čas da se sahrane mrtvi,
jer oni mijenjaju svoje oko
u zrcalu od voska
i svoje tijelo u igračke zemlje
i svoj sluh miran i prazan,
ali ne mijenjaju lice
u plamen koji ih čuva.
Vezani ovom tišinom,
nagovoreni da budu mirni,
mrtvi su skriveni od pretjerane ljubavi neba.

Zvonimir Golob
 

Kaštel Sućurac

Kaštel Sućurac - Spomen ploča žrtvama Savezničkog bombardiranja 05.12.1943. u 15.05

KRAMPUSOV OGLAS

Djeco, ne slušajte
što Nikola vam veli.
Neka vam nabavi računala
ako uredna pisma želi.
Uostalom, tko mu je kriv
što je star i što čitati ne vidi.
A vi pišite što ružnije možete,
neka se nitko zbog toga ne stidi.
A ni neurednih soba
neka se djeca ne boje.
Zato Nikola Sveti
ima anđele svoje.
Sve vam to poručuje krampus,
koji samo zločestu djecu cijeni,
jer trebat će mu i više šiba
što vi budete neposlušni i lijeni.

Nevenka Videk

Split -City Center1

OGLASI SVETOG NIKOLE

Svim djevojčicama i dječacima
na znanje i ravnanje:
Pripazite na pisanje!
Slova k'o jaja, kvake i kljuke
zadaju mi nevolje i muke.
Ne mogu vaša pisma pročitati
pa anđele moram neprestano
nešto pitati.
Zato da bi se izbjegle
kojekakve zbrke, zabune,
zamjene i hrpe problema
upozoravam vas na vrijeme:
Reklamacije nema!

Svi dječaci i djevojčice,
pripremite čiste cipelice.
Do šestog prosinca
prozori neka blistaju
poput sunca,
a i sobe neka ne budu
u neredu, molim.
Po razbacanim igračkama
hodati ne volim!
Također, uvečer pokušajte
što prije zaspati
da bih se mogao
u kuće ušuljati
i nesmetano darove podijeliti,
kako biste se ujutro mogli veseliti.

Nevenka Videk

Solin

KAKO TO BIVA

Prokazan onako kako to i biva:
po jednom od svojih. Priveden
negdje pred zoru u sate kada se
ne vidi i ne čuje.

A pamte ga s raskrižja
gdje putovi vode gore
i dolje, tamo i ovamo.
Pamte ga po životu
koji je odudarao i po
odsjaju u njegovim očima.

Trećega dana po uhićenju
čula se već glasnija priča:
ima ti nešto! A četvrtog,
petog i šestog dana još
glasnija: ima, ima tu nešto!

Onda je narod utihnuo. kako to
obično biva.

Potom je uslijedio sud, pa presuda
i pečat. Ispod pečata: ima pravo
na žalbu ili nema pravo na žalbu.

Kao što obično biva: ima te
                                  nema te.

Ivan Tolj

Split

JABLANOVI SE PLAŠE OLUJE

U suton jablanovi podižu glave
i čude se: tko će to večeras u drvored doći,
da ga nebesa blistavim rujem slave
i pozdravne mu vatre pale na rubovima noći?

Oni primiču glave, tiho, jedan uz drugoga,
jer ne znaju što su im sjene tako blijede.
Zar su možda od tog čekanja dugoga
osjetili kako im kose starački sijede?

Njihova vitka koljena počinju sad već da strepe.
Velikim očima gledaju u tamu gustu.
Boje se da od munja ne oslijepe.
Tko će ih onda voditi kroz noć gluhu i pustu?

U mrtvom mraku oni za milost mole
i znadu: da su im sjene sve tanje i sve žuće.
Zavjetuju se: ako i ovu jezivu noć prebole,
cjelo će jutro suncu pjevati zahvalnice vruće.

Ivo Kozarčanin

Solin - Spomenik Isusu Kristu

PAS

U pustim brdima između Marbelle i Ronde
Što nemilosrdno sjećaju na naš rodni Velebit;
Koja bi mogla biti Velebit
A nisu Velebit
Kao što bih ja mogao biti bog
A nisam bog
- Da vam pravo rečem
Okružen zemaljskim mulcima
Jedva uspijevam biti polučovjek

U tim brdima dakle
Moj stariji brat Pero i ja
- S odgovarajućim gospođama -
Susreli smo jednom psa
Kojem je automobil oderao
Čitavu lijevu stranu tijela:
Mogli smo jasno vidjeti razvaljena rebra
Crnu rupu iza lopatice
Crijeva oko kojih se rojahu muhe.

Usporili smo vožnju kao da smo naišli na sprovod.
Pas je također zastao
Okrenuo glavu koliko je mogao
Ili koliko je bilo dovoljno
Da nas ravnodušno pogleda krajem oka
I kao s nekom nadom
Kao s namjerama koje nadmašuju razum
Nastavio hod po usijanoj kaldrmi
U pravcu mora i smrti.

Možda se vraćao da krepa
U rodnom selu?
Možda je tražio gospodara, budući pas?
Moždao je mozgao o krajnjoj svrsi
Pasjeg života, o tome
Da je mogao biti savršen pas
Kao što sam ja mogao biti savršeni bog
A ovako smo zapravo svatko na svoj način
Samo leševi u pokretu.

Uostalom,
Kako biste se vi ponašali
Na njegovu mjestu?
Razmislite što bi bila vaša poruka mlađima!

U mutnom pasjem pogledu
Ukoliko je uopće nešto odražavao
Bila je samo zastrašujuća okolnost
Da je rodno selo daleko
I da gora iskustva tek dolaze.

Boris Maruna 

Makarska

DIJETE

Htjelo je dijete da moli,
da se potuži,
sa zričkom, sa travom,
s malom vrbom na otoku,
 s mjesecom u potoku,
Isusu!...

Htjelo je da ga moli,
da mu pripovijeda o bolesnom psu
o kozici s kojom se svaki dan vere u brda,
kako mu drača tvrda
nožice bose para,
kako mu oteše koricu crnog hljeba.

Htjelo je dijete
da se potuži, da se izjada,
a tog je toliko bilo -
da je zaboravilo!...

Đuro Sudeta

Solin

POGLEDI U PRASKOZORJU

Povedi me, glasu dobroga vrača, iz ovih mračnih zabiti
prama širini svijeta
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine sačekam dane,
kad će život biti sreća, a veliko zadovoljstvo bitisati.

Još se nisu rodili svi koji trebaju, niti je sva trava nikla.
Mnoge još oči neprobuđene spavaju kao obećana ljubav,
ni pružena ruka grčevito pokretom nije izvukla iz čovjeka
njegovo najbolje djelatno blago.

U svojoj zipci još spava vojska čovječanstva
i zadatak da krči i gradi, i da blagosilje.
Cijele su bašte cvijeća što se ne smiješi danu,
najdraže ptice nisu još ni zapjevale.
Bit će radosno sutra, kao juče što nije bilo sveto.

Moja grud udiše miris iz grudi budućnosti,
moje oči zure u obrise, dalje od granice stvari,
Oh, znade nada da me podraga i da me poljubi tiho,
neko sunce od lijepe slutnje čak ovamo utješno žari.

Neku svjetliju kob smo zaslužili kada smo lomili koplja
za lozinke vrline, časti, duha i prava.
Naš će usud da u meso čina pređe iz prediva misli,
iz kosti, iz krvi i iz zdušnih nerava.

Svijet nije na rubu propasti, u bdenje Sudnjega dana.
Jedna se zvijezda rađa kao znak novoga reda.
Tok svjetlosti je melem mojih najtežih rana,
zemlja je tako mlada, a pravednici djeca.
Ja upirem pogled u skazaljku budnoga sata,
jer znadem da ćeš, novosti, s dobrim pogledom majke,
i prije reda, na vrijeme, i neznana ući na vrata.

Ne budi škrta s ljubavi,
ne vagaj na tezulji strogoj sva dobrotvorna djela!
Ja ću dug pošteno otkupiti,
dok imam u srcu vatre i zahvalnost usred čela!
I čvrsto se ufam da ličnost toliko bogatija biva
koliko više prima da bi vratila dalje.

Povijest je ljudska duga sablasna mora
u mirisu grobnica i truleži antikvarijata.
Prava će povijest nadoći istom za druge naraštaje,
povijest od ljudske sreće, zanata i alata.

Kad vidim te ruke bezbrojne što se pružaju poslu,
kad vidim tu volju napetu da se mravinjak preuredi,
ja živim tu buduću povijest i ja sam slovo na strani
nenapisane knjige što se tek danas slaže.

Vodi nas, dobri vraču, iz ovih vlažnih zabiti
prama prostranstvu zbilje,
da na dohvatu zlatnih ruđenja daljine objeručke primimo dane,
kada će raskoš preplaviti život i bitisati Biće.

Tin Ujević 
 

Makarska

PJESMA ZA SVU DJECU SVIJETA

Ima jedna pjesma
Jednako lijepa na svim jezicima svijeta,
Ona još nije napisana,
Ona još nije ispjevana,
Ali ona postoji.

Ona se ne pjeva na jedan glas,
Ona se ne pjeva u oktetu,
Ona se ne pjeva u običnom zboru.
To je pjesma za milijardski dječji zbor.

Ima takva pjesma.
Ona još nije sastavljena,
Samo pojedine njene riječi
Ponavljaju djeca u igri i u srcu
U svim zemljama svijeta.

Te riječi treba sjediniti
Kao što se sjedinjuju ruke
Koje se prijateljski rukuju.

Ritam te pjesme već postoji.
On se može čuti
Kad od radosti udaraju dječja srca.

Melodiju te pjesme znaju djeca svih boja.
Od te melodije utišavaju se topovi,
Od te melodije zastaje prst na orozu mitraljeza,
Od te melodije otkazuju motori bombardera.

Tu melodiju već pjevuše djeca,
Iako još ne znaju njene riječi.
Ali djeca će ih pronaći.
Oni će ih svakako pronaći,
I sastaviti pjesmu
Za svu djecu svijeta.

Grigor Vitez

Kaštel Sućurac - Skulptura  //Djeca su najveće blago?

OKUS PORAZA

Kako je daleko blisko doba vilovanja
kada smo kao kapetani vilovali
eto sad smo stali
i ni makac

Drago Ivanišević

Split

STVAR

U sivoj boji vremena
ima jedna stvar
u kiši, u vjetru, u sjenama
ima jedna stvar
u sivoj boji vremena
Ne znam joj imena.

Miroslav Slavko Mađer

Šibenik

IZVJEŠTAJ S RATIŠTA

Veče je bilo divno
znalci su rekli: bit će nevremena
meteorolozi nagađali
umjetnici izvukli štafelaje
pjesnici škrabali na isturenim mjestima
sve u slavu večeri sve u slavu večeri

neko dijete međutim
neki budalaš tko li
odjednom reče:
tamo teče krv

i tamo je doista tekla krv
preplavljujuć štafelaje s pejzažima
stihove koji su slavili tvorca i njegovo djelo
ljubavnike koji su zurili u boje
u horizont odakle su stizale vijesti
posvema bez ljepote
posvema bez nade

Tito Bilopavlović

Solin - Salona- Manastirine

PROGNANI

Na zemlji više nema mjesta za ljubav, onu
koja je zemlju tako pomakla da kroz zvijezde
prolazi kaoo kocka kroz duge hladne prste
kockara, uzeli su zemlji je, kao zvonu
zvonik i uže, blagdan i svece koji čvrste
točke su usred rijeke vremena; gdje se gnijezde

kondori koji pjesme ljubavne vade kljunom
iz utrobe? o zemljo pobačena u sunce,
o sunce pobačeno utamu, evo male
ljubavi koja nema u sebi niti unce
ičega nego ljubav, pokrij se sitnom vunom,
pretvori se u krevet, četveropreg iz štale

upregni u nj, u kola stvori se, mahni bičem,
zapjevaj poput naših predaka s malim prstom
u uhu, prognani smo, na sebi ni odijelo
nemamo, ne nadamo nepotrebno se ničem
i ništa ne nosimo i nemamo u čvrstom
i korisnom metalu, imamo samo tijelo

nebesko kao i ti

Luko Paljetak

Solin - Salona

ZABORAV

Voleći tebe ja sam zaboravio da ću
umrijeti, da živim kao i drugi ljudi
što svako jutro mlijeko kupuju jer ga piju
uvjereni da to im zdravo je, moje grudi
imaju nalog da me tek privremeno skriju
jer sam zaboravio, također, da tek kraću

ulogu dobio sam da samo katkad javim
po koju vijest u stihu, važnu za daljnju radnju,
da nisam ovaj nego onaj, u onom trenu
kad si zaljubila me u sebe, kad u plavim
knjigama tvoga neba dionicu, što cijenu
ne gubi, dobio sam, dodanu vrijednost, zadnju

neupisanu zvijezdu; voleći tebe ja sam
zaboravio, sasvim zaboravio da ću
umrijet, a i neću!

Luko Paljetak 

Stobreč

KAKO DOĆI BLIŽE SUNCU

Zatvorite lijevo oko!
Zatvorite desno oko!
Svatko neka zamisli da je ptica,
da je, na primjer, soko.
sad raširite ruke
i njima mašite!
Hajde, idemo! Što se plašite?
Mašite brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Još brže!
Vidite kako vas ruke
u zraku drže.
Vi idete pješke preko neba.
Još zamah-dva
do sunca vam treba.
Mašite još!
Još brže!
Još brže!
Dobro, prestanite mahati,
možete sjahati!
Ima li netko tko misli
da bliže suncu bio nije?
A zbog čega ti je onda toplije nego
prije?!

Zvonimir Balog

Kaštel Stari - Kaštel Novi- Statua konjanika Glasnika Slobode, djelo Marina Studina

MOLITVA

O Višnji Bože, jedini moj Bože,
Ti nado mojih odbrojanih dana,
Jer pijesak sam i vrijeme i kap s dlana,
Gdje tru se sati a trenuci množe.

Koji se truju i koji se glože
Nek upru pogled u srž onih rana
što ih je Sin tvoj radi ljudskih mana
Trpio više no što tijelo može.

Osobito nek Višnje tvoje zrenje
Svim bližnjima donese mir, tišinu:
Nek zatru himbu i zlotvorno htijenje.

Da gorke čaše, huda zla ih minu
I radosno ih prati Preobraženje
Te čistih duša da se k tebi vinu.

Ante Stamać

Split - Sustipan

DUNJA

Pred starim domom mojijeh otaca
ponosna dunja svoju krošnju širi,
kroz njeno granje sunce zrake baca,
a zlatni plod joj oštrim dahom miri.
Iz dalji bleje čopori ovaca,
i plandujući pjevaju pastiri,
i ječi zvečaj konjskih praporaca.
Iz svog kućerka garov mudro viri
i žmirka na me. Al' u meni gine
od čežnje srce, trudna misô bludi
kroz sjajne dane, kojih nije više -
a onaj zadah dunje, pun miline,
u duši mojoj spominjanje budi,
da i grud tvoja dahom tim miriše.

Milan Begović

Muć - Dunja

SAKRIVENA BOL

Netko sa svojim bolom ide
Ko sa otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.

Dobriša Cesarić 

Vranjic - Anđeo Rafael

MASLINA

Samo mir
za sve strane
mole maslinove grane.

Samo ljubav
za čitav svijet
moli maslinov cvijet.

Ona se dobro sjeća
minulih stoljeća
i svega što je poharao
ratni vihor i vir.

Pjesma masline
pjeva za mir.

Tin Kolumbić

Split

MOJI SNI

Čudili se
što još hrvatski znadem
premda sam već
toliko godina od kuće.
- Pa kako to da nisi zaboravio?
- A kako bih?! Ako i ne govorim hrvatski,
to ipak hrvatski snivam - a
snivam vrlo često...
Bog zna
hoće li se ti moji hrvatski sni
ikad obistiniti!?

Fran Mažuranić

Solin

ONI

Sagnite glave i pođite šutke
Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom
Tiho, na prstima, pođite za mnom.

Ja ću vas vodit kroz ugare puste.
Vodit duž staza, duž beskrajnih cesta
Vodit kroz šume, kroz šikare guste,
Vodit do jednog samotnog mjesta.

Tamo je groblje, jednostavno, skromno,
Križevi strunuli; nema ih više,
Samo su humci još svrstani pomno
Napukli, rahli od vjetra i kiše.

Nikada ovdje ne pale se svijeće,
Niti tu za njih kad zvone se zvona,
Priroda sama tu postavlja cvijeće,
Tužne im grobove kiti tek ona.

Nemojte gazit stog svježu još travu,
Ona iz krvi je niknula njine.
Gledajte šutke i sagnite glavu,
Odajte počast u znaku tišine.

Tu su još brazde, tu lijevci su sivi,
Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali divi,
Danas što ispod tih humaka drijemlju.

Oni su mrtvi - al' priđite bliže;
Vidite tračak taj blijedi i fini;
Čudno to svjetlo, što s groba se diže;
To ideali su besmrtni njini.

Vidjeli ste ih - te turobne humke;
Rake heroja,
Što mrijeti su znali.
Pođite sada, al' pođite šutke!
Znajte da oni i za vas su pali..

Fran Mažuranić 
 

Solin - Gospin Otok

MOLITVA DA NE BUDEM VIŠE PJESNIK

O Bože, daj da budem ko i svi drugi ljudi.
Da idem tiho, sličan svagdanjem prolazniku.
Za najobičnijim da srce moje uvijek žudi.
Riječ mi oduzmi, koja zvoni isprazno u sliku.

Oduzmi mi i moć, kojom drugome dočaram
sve, što on jadnik nije mogao izreći.
Ugasi moje bdjenje noćno, u kome skrušen stvaram
radost i bol, od koje sam već klonuo pri svijeći.

Kakav to šum sad čujem oko svoga čela?
Zar vijenac lovorov već pletu tajni prsti.
O pusti, neka iz mog siromašnog sela
gladno stado koza slatko ga pobrsti.

Nikola Šop 

Makarska - pogled na Vepric

NIŠTA SE NE MIJENJA

To je svjetlost petrolejke koja noću pretvara ovo mjesto
U vinski podrum nekakvog zamka u brdima
— kroz mutno staklo
Zaobilazi stupove i zatvara zrak u paukovu prašinu
— i zahrđali noževi čine se srebrnima.
Ugljeni plamenovi šaraju naša lica
Bakreno zelenim maskama mira
I zaborava.

I to je svjetlost dana koji dolazi
I dubi ovaj porozni strop u dno bunara, u stupove
Od katrana — ovo mjesto postaje vučja pećina.

Blijeskovi eksplozija buše zrak težak od ulja pušaka
I zasipaju kredom sanduke na kojima sjedeći
Spavamo s čizmama utonulim u glib.
Kroz otvor u kamenu
Vidim vani prostrt kostur naše zemlje.
Ništa se ne mijenja.

Tomica Bajsić 

Knin - Kninska Tvrđava

TRAŽENJE RIJEČI ZA VUKOVAR

Tražiš riječ za Vukovar
Ne riječ koju pamtiš
koja se sklanja i spreže
ili mijenja
s poslušnošću
nego onu riječ
koju su mrtvi ostavili u ruševini

koja ima svoju sjenu
u tebi
i ne možeš je sahraniti
jer kazuje
i ono što već je zaborav.

Tražiš riječ za Vukovar
koja te ne može prevariti.

Mate Ganza 

Split - Vukovarska ulica

ZRAKOPLOVI-UBOJICE

Zrakoplovi-ubojice kradu sirotinjski ručak. Provale u podrum
gdje se u tmini skrivaju užasnute glave i raznesu svaku treću, na
ostale uruše zid.
Uvlače svoje hladno metalno tijelo u postelje ljubavnika.
Majci koja rađa gađaju novorođenče među nogama.
Lete vrlo nisko da im kompjutori točno izračunaju što još ljudsko
svijetli u opustjelim Ćelijama.
Kako samo točno raketiraju zrnce pšenice.
Ovdje će biti nacionalni park smrti, govori onaj što ih šalje.
Raduje se vašoj bespomoćnosti. Trga vam sablasnim zrakoplovima
odijela s tijela. Trga meso s kostiju.
Sve se znade o njegovu pomračenom umu.
Sada je vrijeme da skinemo krinke onima u zrakoplovima.
Kad slete, iz njih izlaze štakori, crne udovice, ulaze u gostionice,
naručuju piće.
U čašama krv.

Slavko Mihalić
 

Split

JA SAM ZRCALO (1991.)

(Kada svjetlost pada na tijelo, dio svjetlosti se reflektira, dio se upija, a jedan dio emitira kroz tijelo. Da bi površina postupila kao zrcalo, mora reflektirati što je više moguće svjetlosti, a što manje upijati i odašiljati. Da bi se svjetlosne zrake odbijale bez difuzije ili raspršivanja, zrcalo mora biti potpuno glatko ili neregularnosti površine moraju biti manje od dužine svjetlosne zrake koja se reflektira.)

Deset dana magle i onda
Uvečer puknuće u nebu,
Brončano dno sunca
Pod pjenastim rubom oblaka.
Stojim nepomičan u sjeni i pratim
Sunčevu vatru

Koja te hvata za lakat
I za koljena i plovi ti preko lica i kose
Tražeći zaklon i sidrište u mirnom
Zaljevu tvojih očiju —
Laganost tvog sna uvreda je
Nastupajućem svjetskom poretku.

Dok ti spavaš televizori već emitiraju blijede katodne
sjene vlastodržaca koji razmišljaju o životu načinom
na koji se pčele sudaraju na ulazu u košnicu
i mravi neumorno grade na komadiću bačenog mesa
baš kao što električna jegulja hoće požar na dnu rijeke
i kao što balzamirani vjetar preokreće travu u slamu

Gledajući te na takav način otvorenu
Nadolazećim povijesnim sudbama
Želim sići zračnim tunelima tvog srca
I unaprijed potopiti sve tvoje strahove
Prije nego ih stigneš upoznati.

Sunčeva vatra: refleksija zvjezdane
Sreće ili davno eksplodirale
Supernove? — odbijajući se od tebe

Prolazi kroz mene sjećajući me na
Užitke koje mi daje tvoje tijelo —

Svjetlost teče tvojim bedrima i
Strmi tereni tvoje puti postaju brza matica
Iverja dima metalnih lončića.
Htio bih te probuditi i reći ti: slušaj!
Tvoja ljepota je od mačeva i zrcala
Sve stvari koje žive u sjeni osvijetli iznutra.
Bog je u početku spustio čekić na nakovanj
I sve su duše oživjele
Zapaljene iskrama božanske ljubavi
I plamte u kovitu

Nošene centrifugom svojih tijela
Dok u konačnici ne padnu i utope se
U oceanima koji su pluća Boga
U oceanskim plućima Boga duše i dalje dišu nevidljive

Niti je svijet Heraklitova vatra niti se sve stvoreno u vatri
u njoj i uguši 

Ali gledaj! Kada ti sviraš klavir
Anđeli od voska lete preblizu suncu.
I tvoje su oči sasvim nalik smaragdnom dnu rijeke Chiringuiti

(Uvijek jedan ili dva
leptira nadlijeću tu crnu gustu tintu i nestaju
u grudama magle koje se kotrljaju površinom
a duboko ispod mahovine, algi i oštrih bridova
i prepletene vegetacije koja raste prema dolje i zatire
kolijevku rijeke Chiringuiti
— probijaju se zrake
mliječno zelenog svjetla, neočekivane, blage,
koje leptiri samo slute, ili ih se sjećaju.)

Na tebi nema ničega što se ne može izbrojiti.

Kada sam te prvi puta vidio u travnju 1990.
Penjao sam se sjenama crnih crkvenih tornjeva
Bio je dan vjetra i prašine s okolnih brda
I anđeo brojeva se spustio do mene
Dotaknuo me silinom mraza a ipak
Govor mu je bio prijateljski:
“Ljubav, moj dragi brate, nasilna je,
nitko je ne odabire sam; izranja
iznenada poput željeznog pramca podmornice
Ili poput kapsule astronauta
iz dubine …”

Bio je dan vjetra i prašine
Sjedila si na trijemu stražnjeg ulaza
Kao da se zlatni novčić dokotrljao niz ulicu u moj dan

Mislila si da si sama
Ali za mene bila si mnoštvo stropova otvorenih
U nebo.

I pomislio sam: kako si lijepa!
Iznenađena, ugrizla si se za usnu i
Iz tvojih očiju horda konjanika
— komplet s barjacima
I crno sivobijelim oblacima zavrtloženim u sjajnoj površini njihovih oklopa —
Pušteno je na slobodu.

Odmah sam znao da bi tvoje srce moglo zamrznuti more.

I, poput Pavla, pomislio sam: bez ljubavi,
Što bih bio?
Onda sam čuo tvoj glas — proziran i neprohodan
Koji ide naprijed i povlači se i ide naprijed
Kao da broji korake svetaca kroz hodnike samostana.

Katkad su oblaci kao od stakla
I čini se kao da će puknuti i rasjeći nas
Koji put planeti kruže iznad zemlje
Poput grabljivica koje vrebaju plijen
I svake noći imam glavobolju koja dolazi od Boga
I koja mi nalaže da naslonim glavu na tvoj trbuh
Da bih osjetio zemljinu koru kako se razdvaja na dvoje

kamen koji kipti iz kamena i svjetlost koja poput brzo gorećeg fitilja izbija svoj put iz sjene i život koji nastaje.

ali postoji jedan vuk koji trči kroz moje srce
i emitira mojom krvlju zrake degradacije i
poniženja za ljudsku vrstu, opscene slike
o fuziji metala i plastike, o spaljenim gradovima i
o bezimenim grobnicama, koje za razliku od faraonskih,
neće biti zanimljive turistima;

I ta me spora terpentinska
Svjetlost koja svoju snagu crpi izravno iz mene
Spušta na tlo u ratom nastalim planinama

Iznad sela kojemu ne znam niti ime —
Ovog puta za mene nema povratka.
Privučen ovoj zemlji nečim težim i
Nedorečenijim od gravitacije,
Oklopljen u željezo, lica obojenog u crno;
Stišavam svoj puls na razinu zaleđene rijeke
I čekam da mjesec izađe iza oblaka
(A mjesec će sigurno izići iz oblaka)
Da bih mogao sa preciznošću izabrati metu —

I oči mi postaju dva kremena istrgnuta
Iz zemlje; postojane, kamenom educirane.
I ja vučem tvoje poteze, Bože, ali unatraške.

Tomica Bajsić

Knin - pločnik na Trgu Ante Starčevića