ZAGREB

Svi smo prošli nekako ispod krošanja
onih svetih zrinjevačkih platana
Prima nas Zagreb kao stari znanac, drevni otac,
na vratima kolodvora i tihog Zrinjevca.

A gdje se, čuj, sve nismo rodili?
Što sve od malog svijeta do Zagreba nismo bili?
Zagreb je ublažio našu vrućicu,
Zagreb je ublažio našu dušu,
Zagreb je otkrio u nama nove dubine zvuk.

Zagreb nam je, mislimo, krila dao,
Zagreb nam je , mislimo, misao sređivao,
Zagreb je ušao kao vrijeme u naše biće
i svojom toplinom probudio novo bilje.

Zagreb nam je pružio svoju pozornicu
što su je digli stari u teškoj muci.
Zagreb je čarobni žrec pod lipom
otvarajuć tajne i širi svijet u nama.

Mi sve naše igre na toj pozornici mogosmo odigrati
mogosmo sve ipak reći,
sve grimase odglumiti,
biti počelo ili razbijena igračka.
Netko je našao budnu sreću, netko podli grob.
Netko je bio lakrdija, a netko čast narodu.

Nečujno, netko u boli, netko u radosti,
postadosmo biće ovih ulica,
ovih prostora od Save do Sljemena,
gdje je sve naše ludom vjerom izliveno.

Netko praznih ruku, netko s kuferom
ovdje je progledao i samoga sebe dao:
postajemo još jedan kamen, jedna rana,
u tijelu ovoga grada ne samo svih Hrvata.

I svi skupa, izmireni u irealnoj točki,
Stvaramo ono bez čega ne možemo biti
ljudski ljudi za sve ljude. -
Zagreb nam otvara najdraža vrata svijeta.

Šime Vučetić

Zagreb