četvrtak, 11. svibnja 2023.

MOJ PRIJATELJ PRIČA

Probdismo noć. U svitaj zore
Sa brodom ponese je more.

A kad u dalji nesta broda,
Ostadoh samo ja, i voda.

Nad vodom trak se dima vio.
Zašto sam stajo? Što sam htio?

Dobriša Cesarić


Makarska

srijeda, 10. svibnja 2023.

SJENE

Sav je obzor zarudio.
Dunuo je dah s poljanâ...
I lete u nebo oblaci:
Purpurni sanci dana...

S grmlja na žutu obalu
Živo prhaju ptice,
I ribar u čamcu nemirnom
K nebu obraća lice.

Obraća lice i sluša
Ariju sa nebesa —
A mrežom se ljulja i saginje,
Sijedu kosu stresa.

I kako se ljulja, biba se
I čamac i on i sjena —
Ljulja se, pljuska, razilazi
Na zlaćanih valih pjena...

Vladimir Vidrić

Makarska

utorak, 9. svibnja 2023.

PERUN

Na travnom brijegu, nad sedam vodâ
Gromovnik Perun vlada,
Lagano drijema i žezlo spušta
I sijeda mu glava pada.

Naoko njega vjetrovi lijeću,
Nestašna djeca neba,
Radnici božji što zemlju kite
I zemljici donose hljeba.

S njima on starac vodi zbore,
I pita što nose s vodâ,
Što nose s lugova, što nose s dola,
Od milog mu slavskog roda.

A oni lete i biju krili
Naoko starca Peruna,
I bacaju voće i zlatno klasje
Na podnožje njegova truna.

I leteć viču: Pomiluj, bože!
Kamene čaše kruže!
Odjekuju polja! Tvoj narod se gosti —
A goste djevojke služe.


Vladimir Vidrić

Perunika


subota, 6. svibnja 2023.

ADIEU

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula,
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla,
Što mi sa zjenâ pada.
— Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.


Vladimir Vidrić


Dubrovnik

petak, 5. svibnja 2023.

PEJZAŽ

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko
Kud nečujno laste plove; –
Pod bregom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito mirno spokojno –
I s huma s k humu vere ...

Vladimir Vidrić

Solin

srijeda, 3. svibnja 2023.

JUR NI JEDNA NA SVIT VILA

Jur nijedna na svit vila
Lipotom se već ne slavi,
Jer je hvale sve skupila
Vila ka mi srce travi.
Ni će biti, ni je bila,
Njoj takmena ka se pravi.
Lipotom se već ne slavi
Jur nijedna na svit vila.
Vrhu njeje vedra čela Vridna ti se kruna vidi Od kosice ku je splela Kojom zlatu ne zavidi, Svakomu je radost vela Kad ju dobro razuvidi. Vridna ti se kruna vidi Vrhu njeje vedra čela. Obrve su tanke i črne Nad črnima nad očima, Črne oči kada svrne, Človik tugu prem da ima, Tuga mu se sva odvrne Za veselje koje prima. Nad črnima nad očima Obrve su tanke i črne. Kako polje premaliti Lišca joj se ružom diče, Ruža nigdar pri na sviti Toli lipa ne izniče. Mladost će se pomamiti Kojano se za njom stiče. Lišca joj se ružom diče Kako polje premaliti. Pri rumenih njeje usti' Ostao bi kuralj zada, Zubići su drobni, gusti Kako biser ki se sklada, Slatku ričcu kad izusti, Bi reć' mana s neba pada. Ostao bi kuralj zada Pri rumenih njeje usti'. Blažen tko joj bude grlit Grlo i vrat bil i gladak, Srića ga će prem zagrlit', Živiti će život sladak, Žarko sunce neće hrlit' Da mu pojde na zapadak. Grlo i vrat bil i gladak Blažen tko joj bude garlit. Lipo ti joj ustrepeću Prsi bilji sniga i mlika Tere oči na nje meću Ki žalosti išću lika, Jer ne mogu slatkost veću Umisliti dovik vika. Prsi bilji sniga i mlika Lipo ti joj ustrepeću. Prsti joj su tanci, bili, Obli, duzi, pravni, prosti, Gdi bi zelen venčac vili Ali krunu od vridnosti, Koga ne bi prihinili Od lefanće da su kosti? Prsti joj su pravni, prosti, Obli, duzi, tanci, bili. Od svih gospoj ke su godi Gospodšćina njoj se prosi, Meju njimi jer kad hodi Toli lipo kip uznosi Bi reć' tančac da izvodi, Tim se ona ne ponosi. Gospodšćina njoj se prosi Od svih gospoj ke su godi. Grihota bi da se stara Ova lipost uzorita, Bože, ki si svim odzgara, Čin' da bude stanovita, Ne daj vrime da ju shara Do skončanja sega svita. Ova lipost uzorita Grihota bi da se stara.

Hanibal Lucić


Dubrovnik

utorak, 2. svibnja 2023.

NENADANA SVJETLOST

U svibnju za sunca jutarnjeg
nekoga ili nešto si čekao,
zagubljen kao što se to događa stvarima,
i učinilo ti se da svjetlost,
ta blaga poravnateljica pojedinosti,
gleda s neba, sa čitavog neba,
sve što možeš i ne možeš vidjeti.
Daleki i bez imena idu oblaci,
otkrivaš putove u dimovima, vidiš
kako se daljina (nebo možda) razlaže
u ovo ili ono: u šumu, sjenu, misao,
zaustavljeni glas ili nešto manje
i nevidljivo - i ti s naporom praviš
prvi korak, da poljuljaš taj izuzetan čas
u kojem čistoća treba da pređe u glad,
optika u besmislene mrvice nervoze.
Moraš k tome. I praviš drugi korak,
korak neprijateljstva kome odgovara
hladnoća, prašina i "još". To je buka
sna. I praviš treći, miješa se sjaj
i ništa u oblačnom duhu onoga oko nas -
svakodnevnom. Ti dodiruješ i ne. Ti
vidiš i ne. Ti si sretan. Ti si nesretan
čovjek. Dok hodaš znaš da je lijepo
što imaš torbu, u njoj neku ideju
koja može boraviti u tijelu (kruh:
u njemu se rascvjetava zemlja).
treba ispraviti nepravdu kojom smo
nijemim životinjama prepustili osjećanje tla,
treba vratiti astrologiju u razgovor.
Sadržaj i zaplet je to kada govoriš,
govor vraća mrtvi sjaj zvijezda u
sudbinu starice. Kaži lokomotiva,
zafućkaj i idi. Vrati se, tako se slabe
granice, reče putnik, šuma ulazi u hod,
hod u tamu, tama u ime, ime smiruje.
Iz daljine dopire zvono. Iz kojeg
to doba? Iz daljine dopire spokoj.
Iz koje to budućnosti? Kako su se to
pred tobom zavrtložila vremena:
raste biće drveta, drvo siromaha,
mirno gudalo vuče po jednoj žici
svemira i tu u tom zaseoku vrhunac je
svijeta. Ugasila se uspomena na strast
ali nije nestala, nije zaborav nego
tišina nad sutonom, nije plivač, to
klizi sama voda. Ptice nekog drugog lijeta.
A onda gradovi koje oblikuju dlanovi
s kojih je spala prošlost, ukus nevolje.
Bože, tako sam ti se molio za jedan otok,
a evo sada su tu svi otoci ispred tebe
u svjetlosti koja uništava dan.
Na koncu Korčula u oktobru postaje beskrajna.
Čedna stoji prozračna i bestjelesna.


Danijel Dragojević


Solin