RUĐER BOŠKOVIĆ STUDIRA PLIMU I OSEKU

Mrzovoljan i frustriran isusovac muževne dobi
(A što vi očekujete od njega?)
Gleda u prvi sumrak sa svog prozora
Ne bez svake metode
Neku ženu tridesetih godina
Već pomalo ukvasanu i obrađenu po rubovima
– Nešto kao Euklidova geometrija –
Očito majku dvoje ili troje djece
Najvjerojatnije srednji stalež
S laganim izazovnim njihanjem u bokovima
Iz čega naš Ruđer pravilno zaključuje da je gospodin suprug
Već stekao određena radne navike i društvenu potrebu
Da uz briškulu i trešetu petkom i subotom
Popije čašu više –
Kako izlazi iz supermarketa
S dvije plastične vrećice živežnih namirnica
I jednom vrećicom u kojoj se, sudeći po obliku
Nalazi velika kutija tampaxa
Super
I naš Ruđer mijenja temu i razmišlja o tome
Je li mjesečno čišćenje kod žena prirodno
Ili dolazi izravno iz spisa sv. Pavla kao potreba
Da žensko prekrije glavu, nosi pantyhose
I stanoviti make-up
I onda se zbog nekog tajanstvenog razloga
Ili pod utjecajem asocijativnih procesa iz svog djetinjstva
Sjeti mora pred Dubrovnikom i brodova što dovoze led i pamuk
S uzdahom pogleda na pun mjesec što se dizao nad krovovima
I u trenutku nadahnuća spozna da postoji stroga
Međusobna ovisnost između tijela na nebu i zemlje
Te da su plima i oseka vječne pojave kako u mora tako i u žene
I bje mu znatno lakše što nikad
Neće vidjeti Kaliforniju.

Boris Maruna

Dubrovnik

HRVATI

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

svakog dana poslije pet
tri hrvata šetaju lijevom stranom seine
i žučno raspravljaju o situaciji u domovini

prvi je diplomat drugi soboslikar treći portir

svakog dana poslije pet
tri hrvatice šetaju desnom stranom seine

razmjenjuju ženske časopise recepte
i kude francusko brašno za kolače
prva je kućepaziteljica druga domaćica treća tajnica

hrvati i hrvatice se susretnu oko šest
na mostu ruskog cara aleksandra trećeg gdje
– nakon što se pošteno izljube –

odmah počnu pričati viceve o srbima
i ogovarati francuze

u parizu ima šest hrvata
sve ih znam
i neobično sam radostan zbog toga

Krešimir Bagić

Pariz

PJESMA O BISERU

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.

Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.

Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.

I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Makarska

SAT KASNIH SPOZNAJA

Tko ima hrabrosti još danas da kaže: morat ćete se kajati kada doznate, da ste se varali i druge
varali, jer ste bili prevareni i radili krivo; morat ćete žaliti svoje riječi i djela kao zazor i sramotu?
Danas više nema Savonarole ni Jana Husa. Propao je ugled propovjedničke nauke i isposničkoga
pepela. Svejedno, kajat ćete se i bit će vam žao onda kada doznate i spoznate, dvadeset ili trideset
godina kasnije. Pobjede spoznaje polagane su i kasne; za njih je kratak i čitav ljudski život, a u
njima je grozno što obično ne dolaze na vrijeme.
Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše
neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u
zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za
čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti.
Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato
žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je
na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao
pjesnik koji je upozorio svoju draganu: "Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću..." Ura istine i kazne
će doći. Sve će bito golo, sve će biti jasno, ali kasno.

Tin Ujević

Solin

NEŠTO I ZA MENE

Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.

Tin Ujević

Solin

PRODUŽENI SVIJET

 Stvari su oko mene duboko sadržajne.

Cvijeće ima značenja i riječi na rubu puta.

Vode šapću u noći neiskazane tajne,

i vjetar na mahove čudne maštanije šaputa.

Oči životinja krijese se s voljom izraza.

Kamen u brdu nasumce lik i smisao prima.

Nesvijesna savjest pita se: zbilja, ima li izlaza

iz začarana kruga u pravilniku rima?

Java je, jošte jednom, preobražena snima

kao da ide u susret najdubljim jesenima,

ko da će Isukrste da sa raspela snima,

kao da priroda sprema posljednji krevet - svima.

Zemljom idu sanjari (mogli bi biti pijani)

i ti su od tihih riječi potajno razdragani,

kao da misle: evo, već se polako dani,

sad je svejedno jesmo li u prošlom vijeku, ili lani

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

ali, svejedno: mogli bi biti pijani.

Ko da idu na doček vrlo starom otkriću

da su već bili, da žive u drugome biću,

i da su drugi i treći, kao već ljudi pri piću.

Stara se zemlja buni što je ovako mala,

mala se zemlja u prostor nečujno dalje miče.

Stara je zemlja još jednom zavičaj ideala,

i basna zemlje u oprane skute nebesa tiče.

Sanjari, sami, u hodu, bez volje da išta kažu

primaju zvukove svijeta do ruba svojih usta

i onda, besvijesno, nikom, u šaptu obrazlažu

kako je vasiona duboka i strasno vrlo gusta.

Tin Ujević

Solin

DOGAĐAJI SA MNOM

Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.

Ja sam grana sa kobi da raste,

da se lomi, da vene, da lišće stresa,

da bude nova i da je klice časte.

Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.

Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.

Glagol riječi što steže u dahu.

Trijesak munje što u krošnju lupi.

Ja sam misao mučena u zraku.

Trzaj nogu što se trude svijesti,

Kret nogu što bude misli u koraku;

teglilac sam što nema kud sjesti.

U prostoru ja sam više slika.

Čekrci i lepet rupca o konopcu.

Munjovod sam i zvono sa zvonika,

strasni pelud razasut u škropcu.

Događaji sa mnom traže slične:

dobri hlad po žezi što se krugom širi,

vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,

ja sam slika lica iz vode nepomične -

više vrata što se na odmor otvara,

mraz što lice bije iz hladna bunara.

crven šipak što u gnjev zrnja praska.

iz žive šume jedna kućna daska.

Ja sam najzad stvaralačka ruka.

Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom

ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom

što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.

Tin Ujević

Makarska