PJESMA SVETOG ULJA

 Ući u stablo i biti ulje

otvarati vrata svjetlosti

biti i stati, pečatiti se

uživati sunce i pružati ga

na sve četiri, dupsti zemlju

zahvaljivati pticama i opet

ući u stablo, biti red, biti

svi njegovi otvori, svaki list

i svako ime svetosti, jačati

zlato i ljubav, blagoslov

božji, milost oduvijek

ući u stablo, biti svjetiljka

odoljeti vatri, izbiti u rosi

uteći humku, biti greben vjetra

ima li mudrije tečnosti

ima li umnijega duha

od očišćenja do pomazanja

o staro o prastaro

maslinovo

navijek

Jakša Fiamengo

Merano

ZEMLJA II KIKIRIKI

Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,

znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,

breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,

ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,

travicu posij ovuda, da živica društvo imade,

a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj

utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.

Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.

Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:

svaka je bila grob – kao za maleno ja,

ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,

nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:

a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,

i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu

za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,

tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,

tako se opet ponovih, komada osam do devet,

kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,

lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.

Ivan Slamnig

Hum

KONAČNO JEDNOG DANA

Konačno jednoga dana ja ću biti mrtav

Zapuhnut u kut nekog dvorišta kao jesenski list

Okrenut na leđa kao stara muha

Insekt koji je vidio previše svjetla. 

To će biti tako. 

Sve drugo će biti sporno

Govorit će da ja nisam znao kako se pišu pjesme: "Sam je ostavio svjedočanstva u tom smislu!" 

Drugi će, naprotiv, tvrditi

Da sam ja pokazivao nekakav put

Kojim bi trebala proći čitava hrvatska poezija

Kao griješne duše kroz vatru. 

Treći će prihvaćati sve što sam napisao

Postavljat će retorička pitanja:

"Zamislite, obzirom na to da nigdje nije našao

Ni sreću ni zadovoljstvo?"

Idući tom linijom bit će i onih

Koji će - kao u Shakespeareovu slučaju -

Dokazivati ne bez svake osnove

Da ja nikada nisam ni postojao:

Na taj ću način biti s vremenom pretvoren u ideju

Neku vrstu sumaglice na tržištu gluposti. 

Kad bih mogao, ja bih se složio sa svima njima

Ali ja ću biti neutralan u čitavu sporu:

Nakon konfuzna života

Smrt će biti sabrana i potpuna.

Boris Maruna

Hum

ALEJA GLAGOLJAŠA

Put u Povijest vodi tamo gdje ga nema;

U lijevak počela, u kolijevku štenja:

Od Slova do Vrata iza kojih drijema

Najmanji Grad grada, Grad od priviđenja.

A dolina plodna, znakovi kraj puta:

Vidikovac, Razvod, Stol za blagovanje...

Humščinom s Misalom Žakan Juri luta

I zazivlje zorz, i sunce ga žanje.

Zna se: Izum Pisma Sveta braća dijele

S travaricom biskom od lišća imele,

I pije ih zemlja, blago na ispaši...

I dok listaš Povijest poput brevijara 

Procesiju vidiš (oko te nne vara):

Od Roča do Huma gaze glagoljaši.

Jakša Fiamengo

Hum

NAŠE KUĆE

Ove kuće, grúbe, síre,
sve u srićne náše dâne,
Pune smiha odjekuju
kroz ponistre rasplanzâne.

I čarčidu čárčki máli
po svih vártlih na grınámi
I činí se ko da lize
svítla rádost po stinámi.

Pere Ljubić

Solin

IMAMO VELIKIH IZGLEDA

Naslonjen na prvu jutarnju vijest

Vjerujem u sve ono što ćemo ispraviti

Zamijeniti riječi i ostati tu gdje jesmo

Jer tebe imam jedinu

Tvoje usne šapuću najtiše i najrazgovjetnije

I vjerujem u jednu novu rijeć

I most od tvog trbuha do tvojih zjena

Vjerujem u tebe i hrabrost takvih žena

Koje su zagledane u daljinu hrabro disale

Počešljanih kosa

S tobom ću sporije stariti

Obećaješ mi to zaglavljena 

Neodvojiva od pogleda

Zvonike u magli po zvuku raspoznajemo

I imamo velikih izgleda

Da okrenemo svima leđa

Dok po nama pljušte nepovoljne vremenske prognoze

Željko Krznarić

Dubrovnik

VEČE

Kad bijeli danak za gorama mine,

Večeri rujne zatreperi krilo,

U svetu prošlost duša mi se vine

I sveg se sjetim što je nekad bilo:

Kad svaki zračak onih zvijezda mali‘

Anđelskim plamom punjaše mi grudi,

Sanjivom dolom kad sićani vali

Pričahu milje što ga srce žudi;

Kad svaki svijetak što ravnice krasi

Stvaraše ushit na licu mi mladom,

Kad slavuj-tice zadrhtali glasi

Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…

I sada veče trepti krilom blagim,

Po plavom svodu zvjezdice se nižu,

I sada zefiri sa mirisom dragim

Kô tajni pozdrav do meneka stižu;

I sada slavuj nježnu pjesmu budi,

I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,

Al‘ moja duša u daljinu bludi,

Daleko tamo svoju ljubav traži.

Miroslav Krleža

Split