IMAMO VELIKIH IZGLEDA

Naslonjen na prvu jutarnju vijest

Vjerujem u sve ono što ćemo ispraviti

Zamijeniti riječi i ostati tu gdje jesmo

Jer tebe imam jedinu

Tvoje usne šapuću najtiše i najrazgovjetnije

I vjerujem u jednu novu rijeć

I most od tvog trbuha do tvojih zjena

Vjerujem u tebe i hrabrost takvih žena

Koje su zagledane u daljinu hrabro disale

Počešljanih kosa

S tobom ću sporije stariti

Obećaješ mi to zaglavljena 

Neodvojiva od pogleda

Zvonike u magli po zvuku raspoznajemo

I imamo velikih izgleda

Da okrenemo svima leđa

Dok po nama pljušte nepovoljne vremenske prognoze

Željko Krznarić

Dubrovnik

VEČE

Kad bijeli danak za gorama mine,

Večeri rujne zatreperi krilo,

U svetu prošlost duša mi se vine

I sveg se sjetim što je nekad bilo:

Kad svaki zračak onih zvijezda mali‘

Anđelskim plamom punjaše mi grudi,

Sanjivom dolom kad sićani vali

Pričahu milje što ga srce žudi;

Kad svaki svijetak što ravnice krasi

Stvaraše ushit na licu mi mladom,

Kad slavuj-tice zadrhtali glasi

Zgrijavaše krvcu svetinjom i nadom…

I sada veče trepti krilom blagim,

Po plavom svodu zvjezdice se nižu,

I sada zefiri sa mirisom dragim

Kô tajni pozdrav do meneka stižu;

I sada slavuj nježnu pjesmu budi,

I zvijezde sjaju tajanstvenom draži,

Al‘ moja duša u daljinu bludi,

Daleko tamo svoju ljubav traži.

Miroslav Krleža

Split

RANA PTICA

 Zaljuljala se jedna grana, Oglasila se jedna ptica.

Smiješio sam se. Pio vino. I osjećo sam: ovaj rani Trenutak zelenoga jutra Sreću je rodio na grani.

I pjesma bješe posve jasna, Sva srdačna i sva duboka, I tekla je baš ko što teku Suze iz radosnoga oka.

Dobriša Cesarić

OLOVKA

Preda mnom hrpa olovaka,
svakom ću napisati
samo nekoliko redaka
dok vrh ne otupi. Nikada ne posižem
za drugom, usred stiha. Što je započela
neka sama i dovrši
i to je pravedno.

Oznake su različite, drugi brojevi
i druga velika slova na vrhu
koji su zagrzli zubi i govore
o tvrdoći grafita. Svaki stih
i svaka pjesma pišu se drugom olovkom
za kojom posižu riječi,
a ne moja ruka
i to je pravedno. Riječ bol
traži tvrđu, riječi zauvijek i nikada više
ostavit će žijebove na papiru
i kad se prah grafita
raspe po čitavoj stranici.
A imenice i pridjevi
kojima iskazujem radost
što ti postojiš, ako postojiš,
ili nezgrapni i uplašeni glagoli
koji pokušavaju izgovoriti
što ću učiniti s tobom
dok budemo sjedili na klupi, sami
i ispod tvoje zvijezde?

Hoće li tada vršak olovke biti nož
kojim ću obilježiti mjesto
na kome si ležala uza me
ili tek ubrana ruža, bez uspomena
i ožiljaka?
Ako ja ne znam
ti ćeš je naći na mome stolu
i pokriti srcem.

Zvonimir Golob

Split

PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,

sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,

ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,

sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,

i lete ko rakete plamena signala,

iz blata i magle, iz gluposti i kala,

opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Makarska - Svjetionik Sv Petar

USPOMENE U NAMA

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti

Ko prstenje pod sočnom korom stabla,

Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla

Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.

O, kako su duboki zdenci naših slika,

Trajanja, magle, grčeva i plača.

Voda nas živa uspomene jača,

Liječi nas tajna potonulih slika.

Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,

Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,

I javljaju se draga pokojna tiha lica.

I tako sja u nama kružnica zdenca jasna

Ko pladanj srebrn u okviru tmica,

Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

Miroslav Krleža

Zagreb

NOKTURNO

To noću biva:

očajna mrena svijesti

ko velo prše

i stvari sve crne kao pocijepane strše, 

i kad se spomeni krše, 

kad predmeti lijeću ko fantomi, 

o, onda se sve lomi. 

O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 

i mumljanje se neko onda čuje, 

to zemlja sama u praznini kune, 

i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 

kada sve gine i sve kada trune, 

i kada se spomeni krše, 

a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik