Zaljuljala se jedna grana, Oglasila se jedna ptica.
Smiješio sam se. Pio vino. I osjećo sam: ovaj rani Trenutak zelenoga jutra Sreću je rodio na grani.
I pjesma bješe posve jasna, Sva srdačna i sva duboka, I tekla je baš ko što teku Suze iz radosnoga oka.
Dobriša Cesarić
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.
Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.
Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.
Miroslav Krleža
Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.
Miroslav Krleža
To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše,
i kad se spomeni krše,
kad predmeti lijeću ko fantomi,
o, onda se sve lomi.
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune,
i mumljanje se neko onda čuje,
to zemlja sama u praznini kune,
i njena kletva bolnu dušu truje.
To noću biva kada zemlja kune,
kada sve gine i sve kada trune,
i kada se spomeni krše,
a stvari kao pocijepane strše.
Miroslav Krleža
