utorak, 24. studenoga 2020.

KOLIKO ZLO JE

                                               "Jak dobrze Moge zbierać"
                                                                         Rozewicz

Koliko zlo je. Ne mogu naći
jagoda u tvojoj šumi.
Mislio sam, moje su
sve tvoje jagode.

Koliko zlo je. Ne mogu leći
u sjenu tvoje krošnje.
Mislio sam, za me
još ima sjene.

Koliko zlo je. Noć je
i san ne dolazi.
Mislio sam, za me
još ima snova.

Koliko zlo je. Jesen je,
a led na oknima.
Mislio sam, živjet će
to što već u tebi umire.

Koliko zlo je. Bez tebe
kako mi srce udara.
A mislila si odavno
da srca nemam.

Zvonimir Golob
 
Solin
 

četvrtak, 12. studenoga 2020.

NA GROBLJU

Stoje križi mnogih milih,
A sunce ih zlati zgora –
O, kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Eto onaj ispod vrbe
Baš do trave nagnuo se;
I drugi se s tija grbe
Kao da su željni rose.

Dobri bi ih ljudi dašto
Uspravili prema nebu;
Ali svak se pita: zašto
Bunit mrtve’ još u grobu?

I ja mislim, da pod svima
Jednako se slatko sniva –
Ta životna slatka rima
Za grobom se svuda skriva.

Zato mi se svaki mili,
Kad ga sunce zlati zgora –
O kad samo ne bi bili
Pitanja bez odgovora!

Đuro Arnold 
 
 Šibenik
 

subota, 17. listopada 2020.

KONOBA

Stara kotlenka visi ispod grede
šešula do nje
i jedna debela komoštra
u kantunu teška meška
jedna žarna i lakovnica
čarna parsura mizarola kamenica
makina od polivanja i graničnik
za vadit karantilić i dvi motike
maškin i kosirača
četare potkove od tovara
ruzinova svića do uja
starinska špiritjera
I to je sve ča je ostalo
Finila fera


Jure Franičević Pločar 
 
Solin
 


nedjelja, 4. listopada 2020.

TIHA JESEN, KRILO JESENICE

Tiha jesen, Krilo Jesenice,
mandrać s nekim davnim trabakulima,
Otac Duje i Marija Pomoćnica.
U moru su svi što ih je more odnijelo.
Kud plovimo, brod nam na valu drže
njihove duše.

Nikica Petrak
 
Krilo Jesenice

 

četvrtak, 17. rujna 2020.

DOŠLO JE, DOŠLO VRIJEME

Možda je došlo vrijeme
kada ljubav treba tajiti.
Treba je sakriti
u podrumu kakve
napuštene kuće.
Izrezati je iz mesa,
odjenuti u bosjačke tralje.
Zatvoriti joj usta,
oči zapečatiti.
Strovaliti u provaliju,
spaliti, i njezin prah
razbacati na sve četiri
strane.

Došlo je, došlo vrijeme
kad je i poezija nepravda.
 
Slavko Mihalić 
 
Kaštel Gomilica
 


četvrtak, 10. rujna 2020.

TVOJ DIO ZRAKA

 

Što će se izmijeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo.

Postelja, naga žena, i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

 

Zvonimir Golob 

 

Biograd na Moru
 




ponedjeljak, 7. rujna 2020.

SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje očiju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrežom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Irena Vrkljan 
 
Biograd na Moru