ponedjeljak, 7. rujna 2020.

SUDBINA

Skamenjena na velikom trgu snova,
naslonjena uz bridove neba,
prestrašena u grlu rose,
nijema poput leptira
okrećem svoje lice zemlji
jer svuda nalazim tebe.
Hrabra na žici iznad ponora,
ponosna među obalama ohole rijeke,
ja dozivam noć prisutnih godina,
sav očaj napuštenih drvoreda,
sve naricaljke predaka
jer svuda nalazim tebe.
U ustima ovog zdenca
ne dodirujem rubove vode,
ni dno u srcima riba,
prolazim poput kiše
kroz tkanine jesenjih gradova,
vezujem se glađu,
ranjavam vid na oštrici sunca
stojim na paljevini vlastita sluha,
poklanjam se izvoru mora
i pronalazim svoj strah.
Odrezala sam kosu
spalila sam lice
oderala sam kožu
pretvorila sam se u izgorio pejzaž,
ali ti me prepoznaješ.
Zbog tebe
odijevala sam se u lice trava
i zaustavljala sam sjene mjeseca
na svim oblicima tvog vrata,
zbog tebe
u ovoj polovini mog dlana,
rasprostirala sam vrtove riječi
koje pamtim od djetinjstva,
kad su igre bile svečane,
a kosa još mlada.
Nisam zaboravila korijenje očiju
na obali onog drugog svijeta
što me doziva
mrežom svog glasa
i tjeskobom snijega,
nisam stajala kraj rijeke,
nisam gledala brodove
koji odnose dijelove našeg tijela,
nisam okusila ruže
na snopovima plemenitih ljeta.
Zbog tebe
pamtila sam oblike zagrljaja,
dvije male bitke
na obronku straha,
robovala sam stablima
i pijesku pred zatišje vjetra,
nosila sam tuđe haljine,
pretvarala sam se u zeca i srnu,
moja su stopala
bila ograda od žice.
Zbog tebe
ne znam vitka i rana jutra
i ja se bez sjećanja
radujem oblini mladog šljunka,
jer tko će od sinova mojih
nalik mijenama duge,
zaustaviti mahovinu i dane
što prodiru u pore mog sna?
Tko će kad tebe nema
zatvoriti vrata
zatvoriti usta
zaustaviti krv,
pred dolaskom divljih stada godina?

Irena Vrkljan 
 
Biograd na Moru
 
 

subota, 5. rujna 2020.

NE MOŽEŠ LI

Ne možeš li biti dno
budi voda
ne možeš li biti čisti duh
budi čisti čovjek
prozri sve
ne prezri ništa
nikoga
smiri se u mraku
prekriži ruke naspram noževa
sjedni i smiješi se
pomogni svjetlucanjima
da dopru do tebe
prodru kroza te
ponašaj se kao more
što uzimlje boju od neba
budi s mirom kao što je ono s mjesecom
bez skrbi za išta prostiri se
budi obalu
ljubi nebosklon
pogledaj zvijezde
bezbroj puta viđene i previđene
a nimalo nepotrošene pogledima
budi s njima
idi za njima
a kada se iz šetnje vraćaš večernje
(ni deset koraka iza zadnje svjetiljke
noć je odvajkada jednaka od Mojsija ista)
kupi kestenja kod kestenjara
s cigančadi i dječurlijom
budi zabavljen životom
kako djeca su
sirotinja
diši šuti
ko da ni o čemu nisi promislio
ni nad čime očajavao

Tonči Petrasov Marović

                                                                            Split

subota, 8. kolovoza 2020.

NEOTKRIVENI MERIDIJAN

Nikako da se odlučim
Zemlja me privlači svojom težom
A mjesec me svojom pijanom
Ponekad mamurnom glavom
Na smrt opija i nudi mi kojekakve
Razloge da budem kao on
A meni se ne da
Jer ja još uvijek čekam da pronađem
U tvome oku onaj neotkriveni meridijan
Za kojim su tragali i živote gubili
Ovakvi sanjari sa licem suncokreta
I sad
Ja znam kako se mora označe i prepolove
Kako se zemlja izmjeri
I kako kiša dođe
Ali kako tebi kroz te lijepe oči
Meridijan prođe i još te pozlati
Sigurno ću otkriti tajnu
Jer tu još moja ljubav mora stati
I zato se ne dam ni zemljinoj teži
Ni ponekad pijanom mjesecu
I baš nešto za njega i ne marim
Jer ipak je ovo vrijeme
Da s tobom malo i starim



Željko Krznarić
 Split- Podstrana

nedjelja, 19. srpnja 2020.

JEKE

Svatko je uvijek samo nalik na svoju ljubav
pa ako ptica voli ljubav joj ima krila
ako se vole djeca ljubav je puna stida
nesretna ljubav nikad ne zna za cjelov ubav
(daleka čežnja zvijezda uvijek je takva bila)
ako se slijepci vole i ljubav nema vida

Kad rastopljeno sunce potpuno cvijeće smami
i svaka grana zjenu presretnu suncu pruža
i kad se ljulja lišće u plesovima sreće
cvijet jedan plane za sve što ostaje u tami
za sve što nije cvalo i nikad cvasti neće
u jednoj ruži gori beznadno mnoštvo ruža

kada nam, ženo, usne u cjelov padnu vreli
tad ljubimo i za nas i ljubimo za one
što s usne nikad nisu ludilo sreće sasli
u nama susreću se svi što se nisu sreli
u visibabi jednoj sve druge nijeme zvone
u jednom maku traju svi davni prošli zgasli

Sve što mi šapćeš, ženo, to nije samo naše
srebrna ptica pjeva za mnoga nijema grla
netko je mnogo prije pio iz iste čaše
mnoge je davne stope posljednja stopa strla
kad zagrle nas tuge, i nepoznate suze
uz ove naše skupa niz lice dugo puze

Mnoge se davne jeke u jednoj pjesmi spletu
i mnogo toga ima još tu neizrečeno
u tebi i u meni u spaljenome ljetu
i čeka nova usta i nova ljeta, ženo
taj oganj nismo samo mi užgali u krvi
pa ipak mimo svega mi zauvijek smo prvi

Luko Paljetak

Split





petak, 3. srpnja 2020.

BEZIMENA PJESMA


Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali... ovo
ti moram reći:
previše je gorkog i ljudi su grubi
pa, ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše
u meni
voli i ljubi...


Željko Krznarić

Split

četvrtak, 2. srpnja 2020.

RANA

Izgovori, reče on,
riječi o kojima šutiš.
Izgorjet će u tebi,
ući u tvoje meso,
putovat će, proklinjući,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest će te daleko
od tebe same.

Šuti reče ona,
riječi koje izgovoriš
stoje između nas
kao kamenje
na kome okovani leže naši snovi.
Kažeš li: idem,
već si zatvorio vrata,
već si daleko,
ne čujem korake
na stepeništu,
ne znam jesi li
udario šakom
o vrata lifta.

Riječi koje zastanu
na pragu usana
padaju na dno
kao nijeme životnje
na dno
svoga kaveza.
Govoriti ili šutjeti
znači izabrati
izemđu dvije samoće
onu u kojoj već bdijemo
zagrljeni.

Zvonimir Golob

Bol na Braču

srijeda, 1. srpnja 2020.

PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratari večeras kukati nad zrnjem prosutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle i cvijeće se zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati

Slavko Mihalić 


Bol na Braču