četvrtak, 10. listopada 2019.

TOMISLAV

Oružje zveči. Bijesne mrke čete.
I Mađar bježi na brzim konjima,
Za njim Hrvati ko zmajevi lete.

Gone ga preko ravni i bregova,
Šumama gustim, gudurama tamnim,
Tamo do sivih Dravinih valova.

Kagan je rijeku prošo, mrk je stao.
"Junače, tko si?" - Na drugome brijegu
Pobjednik mladi gromko zavikao:

"Arpade, ti si vjetrina što hara,
Ja sam ti hrašće jedro i stoljetno
Na koje zalud vihor se obara.

Ti bijesan rušiš, ja sveđ vedar zidam;
Ti ko zvijer banu da moriš i kolješ,
Ja od zla branim, ljute rane vidam.

Za ime što me pitaš, varvarine?
Čuvar sam vjerni ognjišta otaca,
Lav stražar rodne rijeke i doline.

Susjede, dom si na svojemu gradi,
Zovi me zid mjedeni, plot krvavi;
Prohtjel' se tebi jednom natrag, znadi:

Tu ćeš me naći. Čekam te na Dravi.

Vladimir Nazor

Zagreb - Kralj Tomislav

utorak, 8. listopada 2019.

HRVATSKA PJESMA

Glasna, jasna od pameti
Preko dola, preko gora
Hrvatska nam pjesma leti
Sve do sinjeg tamo mora,
Časak meka.
Čas kô grom:
Vječna jeka
Za naš dom
Davor oj,
Brate moj!
Nek se slože grla bratska:
Živila Hrvatska!

Gromorna se orijaše,
Zator slaveć Tatar-kana;
Uz nju vječnom slavom sjaše
Zastava od sto nam bana;
Turad splesa
Bakač ban,
Svijet potresa
Frankapan,
Pojuć: oj!
Brate moj!
Nek nam bljesne sablja bratska,
Živila Hrvatska!

Širom vala pjesma zvoni,
Naša pjesma iz sto grla,
Kada u svijet lađu goni
Od mornara četa vrla.
Talas vrije,
Gine brijeg;
Slavno vije,
Naš se stijeg;
Mornar moj
Pjeva: oj!
Složite se grla bratska,
Živila Hrvatska!

Nojcom blagom tih se ljulja
Ljupke pjesme odziv sladak,
Kao milen pijev slavulja,
Što kroz zelen cvili hladak,
Kad doziva
Vojno drag
Milka živa
Uzor blag:
Dođi oj,
Raju moj!
Mladim pjeva četa bratska:
Živila Hrvatska!

Davor, braćo, s duše pune,
K zvijezdam nek se pjesma vine,
Kada klikće, plače, dune,
Kao vjetar sred pučine.
Svako doba
Svaki čas
Sve do groba
Diži glas,
Pjevaj oj,
Brate moj!
Nek se čuju grla bratska:
Živila Hrvatska!

August Šenoa 

Zagreb

ponedjeljak, 7. listopada 2019.

HRVATSKOJ

Raskrivaj se, raju, planite, nebesa,
S anđeoskog plama u tom trenu svetom,
S nje kad kopren skidam; u prah, vi čudesa,
U prah pred tim boštvom, pred tom ženom spetom!
Suzna su joj lica, o ruku joj visi
Sa krvava gvožđe zarđalo znoja –
Takvu li te gledam, tužna kakva li si,
Izmučena majko, o Hrvatsko moja!

Skršenoj na dasci drhturiš li tako,
Kraljice o časna, lijepa i tužna?!
Poduprijevši glavu, trajuć kojekako,
Tu zar, majko, čekaš čas pokopa suzna.
O, zar zbilja kloneš, pa ti usnut valja,
I osjećaš skori grob da čeka tebe – -?
– Lažna ptica kuka: prah da zadnjeg kralja
I budućnost tvoju zanavijek pogrebe!

Ne boluješ smrtno što o žiću dvojiš,
S tegotnijih rana padaš u očaje;
Samo težak uzdah za uzdahom rojiš,
Da si djecu kuneš, srce ti ne daje.
To je srce majke, milosrdna dara,
Mileno i blago kao doba cvjetno –
I to srce, puno nebeskoga žara,
Mila moja majko, ono nije sretno.

Šta ćeš! Je l’ da kucaš nesinu o vrata,
Da moljakaš ono što te Bogom patri?
Ah, ta tebi ne bi mnogi od Hrvata
Dao ni da žila otopiš o vatri!
Gotove su ruke da pograbe tebe,
Pod konopac da te preprodadu griješno;
Komu li si majka? mareć tek za sebe,
Osim novca, sve je tvojoj djeci smiješno!

Pogledaj me, majko, gdje preda te padam,
Sretan što te majkom slatko zvati smijem;
Tu u tvoje krilo mlado čelo skladam,
Tu o tvojem vratu dug zagrljaj vijem.
Sve je moje pusto, cijelim, majko, plamom
Preda te se spuštam, sve si moje milje;
Jednom dušom dišem – tebi žrtvovanom,
Jednu crkvu imam – tvoje to okrilje!

Tu se mlađan kunem: još nas ima dosti,
Prokušanih bijedom, odojenih jadom;
Prokleli smo ovaj život od milosti,
Tebe ćemo dići – ma i krvnim radom!
Do patničkog krsta sve nas oko nosi,
Zapinje o čelo raspetom božanstvu;
Zavidna nam usna krunu onu prosi,
Nek bi tebi bili, On što čovječanstvu!

O, Hrvatsko sveta! kad ću tako za te
Pred žrtvenik klonut čela žarka, vedra?!
I slobode traci kad će da te zlate,
U grobu će mrtva zadrhtati njedra.
Možda za te slave ti ćeš, tugo moja,
I moj uz prah stati i prošaptat tiho:
Snivaj, grob ti čuva majka evo tvoja,
Mrtav si mi ponos, živ mi vjera bio!

A gle, majko moja, dok se ovo bijem,
Daj da s tvojeg puta nikad ne bih skreno;
Pusti da ti ruke o vrat slatki vijem –
Da tvog srca nemam, jur bih davno sveno!
Ti me tako krijepi, ti me vodi sobom,
Kroz trnje i tamo, slava gdje je tvoja,
Da uzmognem, majko, vragu ti nad grobom
Kliknut: – Zdravo, sretna, o Hrvatsko moja!

Silvije Strahimir Kranjčević 
Zagreb

petak, 4. listopada 2019.

MLADIĆ U DOLINI

Rumenkasto sunce posljednje zrake baca
Na bregove, doline i vinograde modre.
Nebo i zlatne zvijezde nesretne duše bodre.
Noć u crnom ogrtaču neosjetno koraca.

U tihom vinogradu miriše grožđe zrelo,
A slatki njegov miris, opojnom sličan vinu,
Nečujno struji s brijega mladiću u dolinu.

Mladić u dolu sanja, Lice mu neveselo.
Mladića tuga mori. O, gdje je radosti vrelo?
Mladić pun boli gleda, izgubljen, u daljinu.

Rumenkasto je sunce zadnji pozdrav slalo
Na tešku, umornu zemlju, na rodne vinograde,
Tko će uliti radost u tužne duše mlade?
Noć zemlju prekri, plava. Zviježđe zatreptalo.

Dragutin Tadijanović

Zagreb

četvrtak, 3. listopada 2019.

ZVIJEZDE

I onda Ezekijel
nakon što kola nestadoše na usijanome nebu
odjednom osjeti u srcu
taj strašni bezdan
tu gustu crnu jamu
koja se širila nevjerojatnom brziniom
i gutala tolike
sve još vidljive
i nevidljive zvijezde

I vidje tada noć
kako osta bez neba
i primi se rukom za prsa
i pade ničice
na zemlju
koja je još dugo podrhtavala
od kucaja njegova srca

Delimir Rešicki

Zagreb

srijeda, 2. listopada 2019.

PRILOŠKE OZNAKE

Odjednom sam svoje doživljaje
vidio samo kao riječi. Nekoć
davno napisane pjesme govorile
su o svojim iskustvima. Tuga,
ljepota, banalnost i uzvišenost.
Koliko riječi, koliko mučne
privrženosti. Potpuno proizvoljni
znakovi interpunkcije stvaraju koristan
prostor u koji se uvijek može
posegnuti. Pouzdane zalihe
obrću trenutak gorčine
u umornu ravnodušnost.
Mrvice sjećanja, zvuk nečijeg
glasa, sasvim bezimenog: to sam još ja.
To si ti. Mi, vi, neki –
čije otkucaje jedva da je
moguće pamtiti.
Ispod vjeđa nepoznati se pejzaži
pojavljuju kao simboli.
Oprezno ih iščitavam i, kimajući glavom,
izdvajam na uobičajena mjesta.
Tako nekako trajemo.
Ne znam već. Ne znam.
Ionako smo postali tek pojedinost.

Zvonko Maković 

Zagreb
 

utorak, 20. kolovoza 2019.

AKO SE IKADA VRATIM

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

Vladimir Nazor 

Heidelberg