AKO SE IKADA VRATIM

Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred zore rubinima posute rumene
Ko onda kad rosu po travi smo zelenoj brali
Kad zaljubljena bila si u mene.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to sred jutra – a vjetrić od majstrala,
Sjećaš se kada si rekla da nema na svijetu
Što ne bi za ovu barku na laganom vjetriću dala?
Ako se ikada opet vratim
Bit će to kad vjetrić klone sred podneva žarka,
Kad nigdje nikog usred konala ne bude –
A ljubavi puna ljulja se naša barka.
Ako se ikada opet vratim
Bit će to u večeri vedre kad gasi se dan,
Tad će nas umorne od ljubavi na moru
Tiho ljuljati suton – navodeći na oči san.
I jesen je uvijek bila draga meni,
Jer slađine puna, raskoši i sjaja
Sliči sveznalici, razmetkinji ženi,
Što raj daje strašću toplog zagrljaja.

Vladimir Nazor 

Heidelberg

IDEALI

Tajna večer, topli osjećaji,
Lagan vjetrić, suhi uzdisaji…
A maglica tanka, laka,
Milo trepti, milo sijeva, –
Vrh valovlja i oblaka
Eno traka mjesečeva,
Pa im šapće, što sve nebo sniva,
Kako suza sjajnom zvijezdom biva…

Sveto nebo, i vi iskre male,
Kažite mi, šta ste zadrhtale?
Sjećate l’ se časa mila,
Kad sam bio čedo malo,
Pa bi – čedo – majci s krila
Na nebesa pogledalo,
Mazilo se tepajući tada:
Ja bih, majko, onu zvijezdu rada!

Ide vrijeme: zvijezde zapadaju,
Vrata raja brige zatvaraju!
Žeže sunce, želiš hlada,
Al ti želja gladna mrije;
Ah, nikako i nikada
Stignut, kud ti duh se vije
Pa u vise neizmjerne leta,
A iz tijela u ponor sapeta!

A na umu, ah, toliko snova,
Cijelom svijetu dosta blagoslova;
Srce kano sveti plamen
Pred žrtvenik ljudskom rodu,
Čvrsti osnov, stojni kamen
I prijestolje za slobodu,
I krv živa nek se u prah gubi,
Ustreba li, da se tako ljubi!

Čiste želje – ko vi, zvijezde sjajne,
Nedohvatne – ko i vaše tajne!
Vi, alemi vasione,
Gledate me čudno, je li?
Ko blažene noći one,
Kad sam majci o vrat bijeli
Mazio se tepajući tada:
Majko, ja bih onu zvijezdu rada!

Silvije Strahimir Kranjčević 

Šibenik

DOLAZAK HRVATA

1.
Naprijed rode, naprijed žurno,
Druga slijedi drug,
Kroz avarsko kolo burno
Tam’ na topli jug!
Sa planinâ, sa Karpatâ
Brije sjever ljut,
Naprijed, sinci oj Hrvatâ,
K jugu ide put!

2.
Bozi naši, bozi stari,
Novi krijes se vama žari!
U tom novom zavičaju
Dođe Hrvat svome kraju:
Nađe polja, nađe gore,
Nađe lozu, nađe more;
Dođe zora, dođe dan,
Hrvat našô sebi stan,
Blažen ovaj krasni kraj,
Tu si nađe Hrvat raj!!
Tmina minu, danak sinu,
Blago tebi, sinu moj!
Gledaj dalje u daljinu:
Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj!
Slijedi, sinko, zakon Boži,
Dug bijaše jad i vaj;
Naprijed, rode, žrtve složi:
Bog ti dade krasan kraj!

3.
Tu si, rode, raspni šator,
Na taj sveti brijeg,
A nad njime – vragu zator –
Svoj mi diži stijeg!
Ovo ti je sveta brazda,
Što ti dade kob,
Hrvatska nek’ bude vazda –
Budi zipka, grob.

4.
Tu ti bolja cvate nada,
Cvate sreća, mir,
Tu sloboda neka vlada,
Prave sreće pir.
Zdravo da si, novi dome,
Dome divan, drag,
Hrvat sad je svoj na svome,
Neka dođe vrag!

5.
Gledajte mi, braćo, širom
Valovi se zlatni dižu,
Proljetnijem pod tim mirom
Gradovi se bijeli nižu.
Zelen bujna svuda niče,
Živo srce glasno kliče:
Tu nam slast i kruna, slava,
Hrvatska tu stoji prava!
Slavni rode, tude vladaj,
Dok je svijeta, traj!
Svaki zlobnik ljuti padaj,
Koj’ ti muti raj!

6.
Nek’ se vije stijeg visoko,
Vragu nosi grom,
Širio se na široko
Hrvatski nam dom!


August Šenoa

Šibenik - Juraj Dalmatinac, graditelj Katedrale

MJESECA SRPNJA

Starinski orah, te polako sane,
Kô bonik, duge nadvio je grane
Nad žut i sivkast krov poniske kuće.
U zraku dah. To slazi podne vruće
Sa blizih brda – il diše murva zrela,
Što granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrčak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su kraće sjene.

Pred kućom sjedi seka i na platnu
Vez sitan veze: veze pticu zlatnu,
Mesliđen, kovilje, sve cvijeće drago –
Gli, čini se da cvate i diše blago.
I dok se sunčan val na pendžer sliva
Duž sobe, baka ukraj suđa sniva,
Po stolu leže mirno vlasi sijede,
Tek ruka još se miče, kô da prede.

Antun Branko Šimić 

Solin

BEZ KRAJA

Negdje sasvim blizu, možda u rečenici
djeteta, možda u pokretu koji je
opisivao hinjenu odlučnost, negdje,
u svakom slučaju, gdje se sreća
ne daje u velikim obrocima.
Lebdi paučina nad vratima,
topao zvuk završava u glasnicama.
Smjestio sam se u sve
nabrojano i pokušao izvući kakvu
pouku. Dojam. Da ugradim to
u svoj prevrtljivi kaleidoskop.
Kao zrnca svjetlosti u katedralu.

Negdje, ni blizu ni sasvim daleko,
slušam kako šapuću sanjači.
U čašama su nagnjili neveni,
nečiji lijek na noćnom ormariću
odolijeva znatiželji.
Vlažne, hladne usne govore:
ja plačem. No, to je samo u prolazu.
To se lako zaboravi i pouzdano
ne ostavlja traga.
Mozart se na samrti još uspijevao
cjenkati s Bogom.
Mislio je kako iza njega ostaje
još tako mnogo neizrečenoga.
A Bog je znao više i stoga mu
sve opraštao.

Onaj zadnji izdanak paučine koja tu
mirno treperi, onaj glas koji se više
ne čuje, to su točke u kojima
se dodiruju krajnosti. Koje
cjenkanje umirućeg približavaju
božjem uhu. Koje iz dva stakalca
kaleidoskopa stvaraju beskonačnost.

Zvonko Maković 

Zagreb

 

HIMNA

Nasmij mi se, svijete mio,
Rani mi se na zlo dalo;
Trpio sam dugo, tio,
Uzdahnuo jače malo…
Ah, to biva, kad se luta
Po drugome carstvu negdje,
A ledena ruka kruta
Rastvori ti silom vjeđe.

Ne! Tuđe su staze ovo
I ne vode mojoj kući;
To je nebo ko olovo,
A pritište krv pijući.
U tom hramu na Sionu
Trujem samo oči drage,
U vječita mira zvonu
Slušam zveku krive vage.

O zagrm’te, žice, gromom,
Što najljuće kida stijenje,
Gle – već igram s divnom momom,
Ime joj je – ogorčenje!
Majka joj se vjera zvala,
Otac bješe sanjar ludi;
Rodila se divna mala
– Čudna l’ čuda – usred ljudi!

Ko sirota puka bludi,
Med gomilam’ srće, kleca;
Sva joj sreća, što poludi,
Kad pjesmicom katkad jeca…
Luduj, kćerko, vijek slobodna,
Lutaj svojih po nebesi’;
Bude l’ išta od tog plodna,
Prostit će se tvoji grijesi!

Ta čedo si divna braka,
Što ga ikad ljubav sklopi;
Mamurna si, svakojaka,
Otkad sunce tebe opi.
I majka ti umrije mlada,
Kad pometnu jadno tebe,
Preplašiv se divna sklada
Izmeđ svijeta – izmeđ sebe!

Pa – smij nam se, zvijeri plava,
Tek okreni leđa nama,
Nek mesnata tvoja glava
Grč nam štedi na usnama.
Da osmješak gorki, nijemi
U sav grohot ne sori se…
Ah, tad puca sve u meni,
Pa štropoće – rušeći se.

Silvije Strahimir Kranjčević 

Zagreb

LJETNA PJESMA

Već nekoliko dana

u meni mene prati svijetla pjesma ljeta

Ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo

al znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozora

i ulicama s uredanih stabla

na naše glave baca hladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogleda

zaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonio u vruće svijetlo

i malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudi

i ulazi kroz rastvorene prozore

u svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj posla

u život koji njina duša sama za se stvara

i šeće izmeđ svojih svih čeznutnih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenje

Postali su tijelom najbjelji mi sni

Tu na plavoj vodi

između dubina i visina

lebde

i tek pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave

Ovdje na obali čekam ljetno veče

da pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidim

kako u snu lebde držane sred noći

nevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Antun Branko Šimić 

Split