nedjelja, 14. srpnja 2019.

DOLAZAK HRVATA

1.
Naprijed rode, naprijed žurno,
Druga slijedi drug,
Kroz avarsko kolo burno
Tam’ na topli jug!
Sa planinâ, sa Karpatâ
Brije sjever ljut,
Naprijed, sinci oj Hrvatâ,
K jugu ide put!

2.
Bozi naši, bozi stari,
Novi krijes se vama žari!
U tom novom zavičaju
Dođe Hrvat svome kraju:
Nađe polja, nađe gore,
Nađe lozu, nađe more;
Dođe zora, dođe dan,
Hrvat našô sebi stan,
Blažen ovaj krasni kraj,
Tu si nađe Hrvat raj!!
Tmina minu, danak sinu,
Blago tebi, sinu moj!
Gledaj dalje u daljinu:
Tvoj je stanak, tvoj je, tvoj!
Slijedi, sinko, zakon Boži,
Dug bijaše jad i vaj;
Naprijed, rode, žrtve složi:
Bog ti dade krasan kraj!

3.
Tu si, rode, raspni šator,
Na taj sveti brijeg,
A nad njime – vragu zator –
Svoj mi diži stijeg!
Ovo ti je sveta brazda,
Što ti dade kob,
Hrvatska nek’ bude vazda –
Budi zipka, grob.

4.
Tu ti bolja cvate nada,
Cvate sreća, mir,
Tu sloboda neka vlada,
Prave sreće pir.
Zdravo da si, novi dome,
Dome divan, drag,
Hrvat sad je svoj na svome,
Neka dođe vrag!

5.
Gledajte mi, braćo, širom
Valovi se zlatni dižu,
Proljetnijem pod tim mirom
Gradovi se bijeli nižu.
Zelen bujna svuda niče,
Živo srce glasno kliče:
Tu nam slast i kruna, slava,
Hrvatska tu stoji prava!
Slavni rode, tude vladaj,
Dok je svijeta, traj!
Svaki zlobnik ljuti padaj,
Koj’ ti muti raj!

6.
Nek’ se vije stijeg visoko,
Vragu nosi grom,
Širio se na široko
Hrvatski nam dom!


August Šenoa

Šibenik - Juraj Dalmatinac, graditelj Katedrale


četvrtak, 11. srpnja 2019.

MJESECA SRPNJA

Starinski orah, te polako sane,
Kô bonik, duge nadvio je grane
Nad žut i sivkast krov poniske kuće.
U zraku dah. To slazi podne vruće
Sa blizih brda – il diše murva zrela,
Što granama se sa orahom splela.
Zu! snen se cvrčak na jasenu prene,
Pa opet tio: sve su kraće sjene.

Pred kućom sjedi seka i na platnu
Vez sitan veze: veze pticu zlatnu,
Mesliđen, kovilje, sve cvijeće drago –
Gli, čini se da cvate i diše blago.
I dok se sunčan val na pendžer sliva
Duž sobe, baka ukraj suđa sniva,
Po stolu leže mirno vlasi sijede,
Tek ruka još se miče, kô da prede.

Antun Branko Šimić 

Solin

srijeda, 10. srpnja 2019.

BEZ KRAJA

Negdje sasvim blizu, možda u rečenici
djeteta, možda u pokretu koji je
opisivao hinjenu odlučnost, negdje,
u svakom slučaju, gdje se sreća
ne daje u velikim obrocima.
Lebdi paučina nad vratima,
topao zvuk završava u glasnicama.
Smjestio sam se u sve
nabrojano i pokušao izvući kakvu
pouku. Dojam. Da ugradim to
u svoj prevrtljivi kaleidoskop.
Kao zrnca svjetlosti u katedralu.

Negdje, ni blizu ni sasvim daleko,
slušam kako šapuću sanjači.
U čašama su nagnjili neveni,
nečiji lijek na noćnom ormariću
odolijeva znatiželji.
Vlažne, hladne usne govore:
ja plačem. No, to je samo u prolazu.
To se lako zaboravi i pouzdano
ne ostavlja traga.
Mozart se na samrti još uspijevao
cjenkati s Bogom.
Mislio je kako iza njega ostaje
još tako mnogo neizrečenoga.
A Bog je znao više i stoga mu
sve opraštao.

Onaj zadnji izdanak paučine koja tu
mirno treperi, onaj glas koji se više
ne čuje, to su točke u kojima
se dodiruju krajnosti. Koje
cjenkanje umirućeg približavaju
božjem uhu. Koje iz dva stakalca
kaleidoskopa stvaraju beskonačnost.

Zvonko Maković 

Zagreb
 

nedjelja, 7. srpnja 2019.

HIMNA

Nasmij mi se, svijete mio,
Rani mi se na zlo dalo;
Trpio sam dugo, tio,
Uzdahnuo jače malo…
Ah, to biva, kad se luta
Po drugome carstvu negdje,
A ledena ruka kruta
Rastvori ti silom vjeđe.

Ne! Tuđe su staze ovo
I ne vode mojoj kući;
To je nebo ko olovo,
A pritište krv pijući.
U tom hramu na Sionu
Trujem samo oči drage,
U vječita mira zvonu
Slušam zveku krive vage.

O zagrm’te, žice, gromom,
Što najljuće kida stijenje,
Gle – već igram s divnom momom,
Ime joj je – ogorčenje!
Majka joj se vjera zvala,
Otac bješe sanjar ludi;
Rodila se divna mala
– Čudna l’ čuda – usred ljudi!

Ko sirota puka bludi,
Med gomilam’ srće, kleca;
Sva joj sreća, što poludi,
Kad pjesmicom katkad jeca…
Luduj, kćerko, vijek slobodna,
Lutaj svojih po nebesi’;
Bude l’ išta od tog plodna,
Prostit će se tvoji grijesi!

Ta čedo si divna braka,
Što ga ikad ljubav sklopi;
Mamurna si, svakojaka,
Otkad sunce tebe opi.
I majka ti umrije mlada,
Kad pometnu jadno tebe,
Preplašiv se divna sklada
Izmeđ svijeta – izmeđ sebe!

Pa – smij nam se, zvijeri plava,
Tek okreni leđa nama,
Nek mesnata tvoja glava
Grč nam štedi na usnama.
Da osmješak gorki, nijemi
U sav grohot ne sori se…
Ah, tad puca sve u meni,
Pa štropoće – rušeći se.

Silvije Strahimir Kranjčević 

Zagreb

petak, 5. srpnja 2019.

LJETNA PJESMA

Već nekoliko dana
u meni mene prati svijetla pjesma ljeta
Ja ne sjećam se kad je ljeto u grad došlo
al znadem: ljeto živi s nama

O već se smije cvijećem sa svih prozora
i ulicama s uredanih stabla
na naše glave baca hladne sjenke

Iz duša i iz radosnih pogleda
zaskočilo je na nebesa i na oblake

U danu grad je tih utonio u vruće svijetlo
i malo ljudi ide

Kroz plavu svjetlost stiže s rijeke u ulice krika ljudi
i ulazi kroz rastvorene prozore
u svagdanji i spori život domaćica

Domaćice se uspavljuju kraj posla
u život koji njina duša sama za se stvara
i šeće izmeđ svojih svih čeznutnih ispunjenja

Na ribnjaku su labudovi mojih čežnja ispunjenje
Postali su tijelom najbjelji mi sni
Tu na plavoj vodi
između dubina i visina
lebde
i tek pokadšto lakim kretom iz svoje nepomičnosti jave

Ovdje na obali čekam ljetno veče
da pozvjezda prostor oko mojih tica

Hoću da ih vidim
kako u snu lebde držane sred noći
nevidljivom moći zvijezda sa svih strana

Antun Branko Šimić 

Split


četvrtak, 4. srpnja 2019.

ODSUTNOST

Biti u svojim snovima
kao u tuđem gnijezdu:
izgnan i oslobođen žudnje.
Biti, jednostavno, kao maska
na licu mrtvaca, trag meteora.

U riječima svaka praznina
ima svoje mjesto. Svoj
nepomičan izraz poput
otiska u vosku.
Simboli tuge,
dah pjesnika, zametnuti pozdravi,
količina sasvim neprovjerene
vrijednosti – eto, tu se saplićem.

Moje djetinjstvo kao da je
porazmještano u nekim nedohvatljivim
bocama. Kad jedna naprsne,
postavljaju se pitanja:
sasvim neodređena, sasvim neobavezna.
Tek kasnije, kad otkrijem pod
prstima nepodnošljivost i tiho,
monotono zujanje u ušima,
postaje kasno za argumente.

Život pjesnika nije tek drijemež
zvijezda, zalutali bumbar
u zaustavljenom pogledu.
U vlastitim snovima
svaka iznenada otkrivena harmonija
ravna je očaju.

Zvonko Maković 

Split
 

srijeda, 3. srpnja 2019.

STRANAC

Ovo nije moj svijet. Iz silne daljine sam došao. Nitko me ovjde ne poznaje. Nitko nema prema meni ljubavi. Ni čovjek star koji stoji pod drvetom i sličan je mom ocu, nije moj otac. I žena žalosna što se, tražeći nečije lice u vodi, nad obalu naginje i liči mojoj majci, nije moja majka. Mladić, mojeg rasta koji leži bez glasa na zemlji i naliči mom bratu, nije moj brat. I ljepotica koja mi ide u susret nasmijana, svijetlih očiju, lijepe kose, i nalik je mojoj zaručnici, nije moja zaručnica. Nijedna od brojnih žena koje idu pod bedemima ovoga grada ne prepoznaje me.
Nevidljivo je moje lice i nestvarno je moje tijelo. Stoga me nitko i ne pozdravlja, nitko i ne nudi kruha i soli. Nitko prašinu s ramena ne otrese. Nitko vrata ne otvara. Ne znaju što će sa mnom u ovom gradu, u koji sam slučajno došao. Čude se, gledaju me u nevjerici, smiju mi se. Tjeraju me motkama i kamenjem. Kako im razjasniti da sam u zemlji vlastitoj?

Zlatko Tomičić


Split - Peristil