utorak, 30. listopada 2018.

SPREMAN BUDI SVAKOG ČASA

Ne zakivaj nogu za tlo
niti gradi strehu nad glavom

Spreman budi svakog časa
podići šator i
utrnuti vatru na otvorenome

Pjevaj sa štapom u ruci
i piši štapom po pijesku

Jedan samo nosi teret - krila
i jedan samo slijedi put - lijet

Nema biča nad tvojim plećima
niti hajke na tvojim putima

Tvoj hod je pjesma
tvoj trag je zapis

Ivan Golub

Krka - Visovac

ponedjeljak, 29. listopada 2018.

JESENJA PJESMA

Danas su odletjele ptice na sunčani jug,
danas su briznule vode ko krv iz dubokih rana,
a jablan, bezimen junak, vijori kosama grana.

Svirajte vaše ljepote, nosači jesenjih boja,
bacite maglene sante; bregovi plešu u svili.
U diple zadipli, momče, u gajde, starče zacvili.

Cvatu siva nebesa. Pjevajte grlate vode.
Na dnu se zelenog mora školjka biserna krije.
A stari opaki vjetar huluči, vrišti i vije.

Nebo je pjano i ludo. Ždrijebe se pticama čudi
za kojima u bijesnom trku nestaju crni vagoni.
Gle! krilat netko na brijegu u božji bubanj zvoni.

Pjesma je rođeno čedo, riječi su ukrale snove,
pa bježe nekud u letu. Prostori beskrajem zjape,
a voćnjaci, beznadno goli, kroz suze mole i vape.

Josip Pupačić

Split

nedjelja, 28. listopada 2018.

KIŠOVITI DANI

Nebo zaogrnulo ogrtač mrk, jednolik, umoran.
Ujutro rano počela kiša srebrna,
I sipi, i sipi, uz lagan šum.
Neprestano.

U sobi mrak. Blijed, bolestan.
Bljesne,
Zagrmi,
Sijevne
Munja
Te malo
Zasvijetliv
Nestane
Zauvijek.
Nepoznat glas, uz posao, pjeva
Poznatu, staru ariju,
Neprestano.

Ovi dani kišoviti, mrakom oviti,
Rastužiše me;
Počeo sam čeznuti za plavom ljetnom večeri,
Kad bih dragoj djevojci dolazio nasmijan.

Dragutin Tadijanović

Splistski aerodrom

  

četvrtak, 11. listopada 2018.

HRVATI MI IDU NA JETRA

Hrvati mi idu na jetra
Nikakvo čudo: družim se s njima
Već trideset i osam godina


Kao prvo, svi sve znadu.
Drugo, ostavljaju smeće za sobom.
Treće, u stanju su da vam probiju uši
S revolucijom i ženama.
Dim njihovih cigareta puni barove
U trokutu između Münchena
Vancouvera i sidnejskih dokova:

U lijevoj mladi luk
U desnoj komad pečene janjetine
U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.
Dodajmo tome da uvijek nalaze
Ispriku za svoje postupke;
Kao veliki ruski državnici
Uvijek nađu prikladan savjet:
Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?
Ti bi trebao biti borbeniji!
Od tebe smo s pravom očekivali više.
Govore Hrvati.

Vi možete zajebavati poeziju,
Ali ne i mene, odgovaram ja.

I to je dovoljno da se uvrijede
-Bilo što je dovoljno da se uvrijede-

Zapale novu cigaretu i
Emigriraju nekuda.
Ponekad ih ne vidim godinama
Ponekad desetljećima.

Ja pokupim smeće za njima
I ugradim ga u sljedeću pjesmu.
Ne moram naglašavati da žalim
Što se tako lako vrijeđaju.
Ali hrvatski pjesnik ima pravo
I rodoljubnu dužnost
Da kaže što mu ide na jetra.

U mom slučaju to su Hrvati.

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj
Da su ti ljudi dio moje sudbine?
Možda je razlog u činjenici
Da polako ali sigurno gubim živce?
Možda.

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim
Nikakvoga razloga za čuđenje.

Boris Maruna 

Split-Kaštela-Čiovo

  

nedjelja, 23. rujna 2018.

BLISTAVA DUGA


Kad prođemo mnoge pute, prolaze i staze,
mnoga ustrajna i mukotrpna traganja,
kad smo gotovo sve provjerili i prozreli,
odjednom osjetimo da smo mnogu tričavost,
mnogi suvišan teret sa sebe odbacili,
da laganije hodamo i smirenije gledamo,
da nam je vidokrug postao znatno uži
no posve čist i sveden u čvrsto središte.
Vidimo da se oko nas otapaju tamne natruhe,
da grubosti postaju mekše, da isčezavaju
mnogi tvrdi obrisi i oštri bridovi
koji su nas toliko ranjavili i mučili,
a ostaje jasan sjaj, jedan i jedinstven,
izdvojen i postojan u svome sijanju;
ostaje nepomućena prozračnost i lakoća,
i blistava duga, visoka i nedostižna,
uzdignuta iznad svih oporosti svijeta,
rođena poslije dugih kiša, u plaveti.

Nikola Milićević


Split

Split

srijeda, 19. rujna 2018.

MOLITVA ZEMLJI

S. S. Kranjčeviću ili jadnicima moga naroda

Hotio bih da se vratim
svome srcu - tvojoj mjeri
Volio bih da se vratim
svojoj tajni - tvojoj vjeri

Hotio bih da se vratim
svome kriku - tvojoj boli
Volio bih da se vratim
svojoj smrti - tvojoj kobi

Neka vatre što ih nosiš u svom dlanu
ko hridine k nebu mojom krvlju planu

Neka tmurne vode što ih bilom biju
proključaju ko vrulje iz mojih očiju

Neka gorko bilje što u tebi niče
ljekovitim cvatom iz mog grla kliče

Josip Pupačić 

Solin



nedjelja, 16. rujna 2018.

ISIJAVANJE LJUBAVI

Koliko druga bića oživljavamo.
Ljubavi je svojstveno da se priopćuje, da žari. Ljubav se ne može prešutjeti.
Ona, neizreciva, nužno dopire do ljubljenog bića i prožima ga.
I poput plime preplavljuje onog koji ljubi.
Možete zabraviti usta ljubavi.
Možete je oslijepiti.
Možete joj ruke odsjeći.
Ona će se priopćivati.
Ona će zboriti, ona će svijetliti, ona će bivati sve više. I neće vas mimoići.
Samo je voljom moguće istinski voljeti.
Sve je ostalo patvorina.
Privid.
Jer ljubav je zauzeta, ustrajna i bodra.
I premda poznaje putove, njoj nije nužno da se kreće po njima.
Ona se razlijeva među bićima i kroz njih.
I ne zazire od onih koji se mrve po stranputicama.
Ljubav nije moguće zadržavati.
Ona prebiva u odnosima i njima se hrani.
Valja slijediti poticaje ljubavi i isijavati je svakom riječi, svakim dodirom, svakim dahom.
Isijavati je svakom biću.

Stjepan Lice

Solin