četvrtak, 30. studenoga 2017.

HRVATSKA MOLITVA

Hrvatska, ti si naš grih i naše posrtanje;
Hrvatska, ti nas od sebe tiraš i sve nas je manje;
Hrvatska, ti grabljivcima prepuštaš imanje;
Hrvatska, ti šutiš iako svoje bidno vidiš stanje;
Hrvatska, ti odveć se uzdaš u uljudbu i znanje;
Hrvatska, ti blaga kao janje, ne vidiš klanje;
Hrvatska, ti svitlo danje, gubiš pouzdanje.
O pritužna, nad zamućenim ogledalom gonetaš postojanje.
Hrvatska, ti si naš dah i naš si vid;
Hrvatska, valovi i sol nagrizaju tvoju hrid;
Hrvatska, zbog tebe nas višaju i stavljaju pred zid;
Hrvatska, za neke samo spomen blid;
Hrvatska, neprekinutih pokoljenja slid;
Hrvatska, koju tiraju na brid,
Hrvatska, od koje sam sid, nije ih stid, a nisam još did,
…………………………………
Prosvitli skrbnike koji su toliko zabrinuti za nas,
kao što smo nekad znali živiti sami možemo i danas.
…………………………………
Među tolikim narodima zar jedini moramo neznani se kriti,
priviše skromni smo bili, ne želimo umrit od stida.
…………………………………
Ispaćeno srce samo za jednim žudi:
slobodu hoćemo u društvu slobodnih ljudi.


Mato Marčinko 

Zagreb

srijeda, 29. studenoga 2017.

MOJA DOMOVINA

U srdcu nosim ponos njenih gora
i livade joj cvjetne i bogate joj šume.
Sav nemir njezin ušao je u me
i tok njenih rieka i šum njenog mora.

U krvi ćutim srh njenih jeseni
i proljeća blagih i sunčanih ljeta.
Od svih zemalja, od cieloga svieta,
od sviju, od sviju najdraža je meni.

No ja sam prosjak, koji cestom hrli.
Što da joj dadem! Zanos, polet, znanje? -
kad sve su to mi oteli, razdrli.

Jadnik sam, što se muči, lomi, pati.
Tek život goli sve mi je imanje,
al bar to zadnje na dar ću joj dati.

Mato Marčinko

Zagreb- Zrinjevac - Krsto Frankapan

utorak, 28. studenoga 2017.

NOTTURNO

Zagreb crn i tmast, nepoznat u noći,
jesen već se vuče oko dječjih igrališta,
život se više ne da ponoviti,
preko nadvožnjaka jedna prazna željeznica
vozi u selo gdje nema više ništa:
zadah vlažnog perja iz starih jastuka,
sagnjilih jabuka u kutu kraj ormara
i prašina na prozorima.
Na snijegu vuk, na vuku krzno pljesnivo,
sve sipko škripi pod nogama.

Nikica Petrak




Zagreb

ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

BOG MOGA DJETINJSTVA

On bješe svuda i u svakom času
u prostoru, u vremenu

Ja živjeh u njem
i nikad nikud ne mogah izići
iz njega, izvan njega

Ni samom mišlju ne mogah mu na kraj stići:
dokle god je miso dopirala, on je bio uvijek dalje, dublje
bez kraja na svakoj strani


Antun Branko Šimić

Solin

nedjelja, 26. studenoga 2017.

BITI MI DAJ

Oduvijek sam volio mjesečinu
U njoj sve stvari se čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam, tako izgledam:
da jesam,
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam.
Jer – jao – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a On će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo
već samo slutim
kako je dobro: biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O TI KOJI JESI
I NIKADA NISI!
O DAJ MI,
BITI MI DAJ!
DA JESAM, I SAMO JESAM – U TEBI!
O TI KOJI JESI
BITI MI DAJ!

fra Bonaventura Duda 

Solin - Crkva Gospe od Otoka

subota, 25. studenoga 2017.

NIKO NI DOSEGO

Niko ni dosego kapju svoga sna
ni svoj rumeni cvit
niko ni dosego ča je želi
jer sve izmiče i biži
sve se pripomišćo
u nike dajine u nike nevidine
Jušto kad čovik pomisli da je uspi
sve isine i uteče
ka slap vode proteče
Čovik ostane ismantan
ko trudni tovar nasrid puta
i ča mu ostaje osin smihića
kad se siti sebe kako mladića
ča se u život zaputi
pun vire i ufonja
uviren da sve zno i sve može
i nankli ne misli da će svak
nazadnju
ostat bez kože


Jure Franičević Pločar

Solin - Salona

četvrtak, 23. studenoga 2017.

KOLAJNA XXII - SVJETLOSTI MOJE VJERE

Svjetlosti moje vjere, tugo tuge,
kaži mi stazu žutim perivojem
i daj da grlim braću, plačidruge,
i da plačem, da plačem po svojem;

Ljubavi moga bola, moga boga,
daj mi da gazim čvrstim stopalima
po žetvi što je zlati žega mnoga,
po vijencima, po snima propalima.

Nikada više neću sresti one
blažene oči sanjarskih badema,
ni rajski osmijeh plašljive Madone,
ni krotko čelo, mudra usta nijema;

bogzna na kojoj zaprašenoj cesti
izgubio sam sjenku svoga duha;
I nikad više, nikad neću sresti
usne nježnosti pravcem moga uha.

I ako oblak udre gustom krupom,
a kruta java stegne strogim gvožđem,
daj mi, o Višnji, šumski hlad sa klupom
i vinograde sa dozrelim grožđem.

Tin Ujević 

Visovac