KAD SAM SVJETLOST TVOJU UNIO U KUĆU

Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću
Ko tajnovit plamen što se tek razgori,
Na osobit način zasjali su dvori  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Bili smo ko ptice u jasnom svanuću
Što sa neba slijeću da bi tiho sjele  
Na dlanove naše, hrapave i bijele  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Mijene svih vremena, vrijeme svake mijene,  
Što cijeli svijet dijele na svjetla i sjene,
 Bili su sa nama, bili su nam sveti.

  Što sad imam dobrog od tih proplamsaja,
 Jesam li još uvijek dio tvoga sjaja?
Tvoja me je svjetlost naučila bdjeti.


 Jakša Fiamengo

Split

  

VRTULJAK

Djevojčica pa neki čovjek pa neki starci
sjede, pa zatim vojnik do njega odmah ona
vitka i nježno blijeda u istoj plavoj barci
pa do njih neki ljudi a negdje zvone zvona
u gradu, netko pjeva a netko glasno viče
vrtuljak već se tiho i neprimjetno miče.

Djevojčica već ode pa čovjek starci tada
i motor teško diše i neprimjetno stenje
pa vojnik zatim ona visoko iznad grada
nad krovove u lastu u nebo ples ih penje
pod njima netko vrišti starci se tiho smješe
djevojčica se hvata za sunce kolo pleše...

A netko gađa ruže u glavi sve se ljulja
piće je neko jako opilo posve tijela
najprije prođu starci, motor je crn od ulja,
pa vojnik zatim njena haljina sasvim bijela
on je za ruku drži a vrtnja sve je življa
i negdje lav se čuje i crni motor divlja.

Nečujno za njima se šarena sjena šulja.

Konfete sunce baca i vrpcama ih veže
djevojčica se smije i hoće da ih stigne
pa pruža male ruke a oni dalje bježe
sad ih u bezdan baca a sad ih uvis digne
gore na val ta lađa a ne zna što bi htjela,
pa prođe vojnik zatim haljina njena bijela.

Djevojčica i starci i neke žene dvije
i ljudi vojnik njena haljina bijela juri
djevojčica se smiješi a motor samo bije
i netko glasno pjeva i znoj sa čela curi
motor i dalje mlati pa sopti teže diše
vrtuljak pjeva sve se tiše i tiše njiše.

Starci pa neki ljudi pa zatim žena neka
silaze zatim vojnik djevojčica pa ona
motor pun ulja šuti i novi zamah čeka
tu negdje netko vrišti i negdje zvone zvona
predahnu malo starci pa zatim ruke pruže
i krenu, netko stalno uporno gađa ruže.

Luko Paljetak

Solin

  

DANI SU TE NOSILI

Dani su te nosili nespretno na leđima
i kosti ti savijali u žurbi po neravnu putu.
Godine su te prtile i vukle kao pastorče.
Putovao si svoj put na grbači vremena
kao na mučilištu. Utroba ti je bila prazna
od trešnje, glava nabrekla od klimatanja,
noge, bez stremena, teške i produljene.
Teglila te iznemogla i hroma životinja:
zakašnjavao si na sve vlakove i dugo čekao
po svim čekaonicama, spokojan i šutljiv.
Putovao si uz sporu vožnju, stajao na svim
beznačajnim stanicama, uklonjen s glavnih
tračnica, da bi projurili brzi ekspresi.
Uvijek strpljiv i tih, mrtav od duga drumsanja.
Uvijek strpljiv, i eto, začudo, ipak si stizao
na svoja škrta odredišta; uvijek malo prekasno,
ali si stizao, i često si znao biti sretan,
mnogo sretan - na dolasku.

Nikola Milićević

Kaštel Gomilica

  

SVIJETLEĆA TIJELA

Od svih svjetlosti

ona s tvoga tijela najjasnijeg je sjaja

i kako se nijansira dnevno vrijeme

(dnevno kao svjetlo na našem trgu)

tako se i tvoja svjetlost

na različite načine širi i skuplja

u svojim najosjetljivijim točkama

slično kao u strujanju krajolikom

kao u prostoru postaji jasnog jezika

i sve mi se više čini kako ti i nisi tek jedno

već sva svjetleća tijela u jednome

sve što je u suglasju s ljepotom

sve ono što i moju svjetlost

u svojim žarištima okuplja

pridodaje joj svoju energiju

kao što to čini more obala sat nad trgom

kao brod koji je jednako krcat

i svjetlošću i vremenom

vremenom zajedničkog nam svjetla

Jakša Fiamengo

Šibenik

KRAJ LJETA

Sad je ljeto

moja kuća s pogledom na kišu

razbijena sunčeva strategija

ohola rabljena vrućina

raspršeni fotoni

izbezumljeni izgubljeni

poput turista u plastičnim kabanicama

ispirem mjesto odakle me gledala

Jakša Fiamengo

Podstrana 

POZAJMLJENI PREDJELI

Izravno, iz različitih slika

najčešće preuzimam i one koje mi se

iz sveukupnih svojstava dana

nameću kao štap, plaho lice, mnogoznačna riječ

preuzimam mjere da se u me utisnu

na način na koji sam izgovoren, u čiji sam

visokim snovima oblikovan

navijek i za svaku kušnju

vratit ću ih kad im više ne zatrebam

Jakša Fiamengo

Šibenik

  

METAMORFOZA

Stari grad i večer prolaze kroz mene

ravnomjerno, po nekom svom biološkom satu

prolaze kao blizanci zagledani u more

kao umorni strojevi, teški zaveslaji

kad jedan izostane onaj drugi ga nadomjesti

uz svoje preuzima i njegove mjere

i uvijek ih je dovoljno da uspore trošnost

razmijenjuju rečenice, koprene, slaba lica

u koferima im prašina, na glavi led

Pretvaram se u  njihove otežale otkucaje:

zaboga, što se to sve u mene pretvara!

Jakša Fiamengo

Šibenik