NAJLJEPŠA LAĐA

Došla je lađa izdaleka.
Kakva lađa? Koga čeka?

Najljepša lađa na svijetu!
Hajdemo brzo, na nas čeka!

U nepoznatu zemlju kreće,
Ali nespremne primit neće.

Zato se umij i presvuci
Dok na nas čeka lađa u luci,
Najljepša lađa u luci,
Najljepša lađa na svijetu,
Modra i zlatna, bijela joj jedra
Skidaju zvijezde sa neba vedra.

Sad će krenuti! Brže na lađu!
Evo već plovi, plovi, plovi
U daleku zemlju gdje su snovi...

Grigor Vitez

Makarska

KAKO JE BITI PRETEČA

Krčiš put, ranjavaš si stopala,
zapinješ o trnje, izbijaš na čistinu.
A onda se povučeš u stranu,
da prođe, da dođe drugi.
Uspinješ se znojan, posrćeš na strmini, dižeš se.
Nadomak vrha staješ u stranu, nek stupi drugi.
Susrećeš ljude, kupiš učenike, stječeš prijatelje.
I kad se dlani spremili za pljesak, prolaziš kroz sredinu,
odlaziš, da stupi drugi.
I gledaš s kraja radostan kako raste Drugi.
Tako je to biti preteča.

Ivan Golub 

Makarska

HIMNA ZORI

Na kamenu sjedim. Rani vjetar dišem.
Na koljenu mome papir se rumeni.
Gle, ljubavno pismo!... Ja ga tebi pišem
Sa suzom ganuća ko najljepšoj ženi!

Ti skitnice draga, što se vazda skitaš
Preko sviju ravni, planina i gora,
Ljepotice laka, koja uvijek hitaš
Zrcalima svojim - od mora do mora.

Tvoj poljubac vječno po zemlji se kliže,
Je l' kopno il voda, je l' plodna il pusta;
Sve se zemsko tiho ispod tebe niže,
A ljube ga, ljube rumena ti usta!

Koliko plamena - s toliko imena
Tvoja čudna svjetlost po svijetu se lijeva,
Svud jednako čista, tajanstvena - ista
Ko u davne dane Ahilova gnjeva.

Gle, ja ti se smiješim... Ti odagana tminu
Iz ovoga srca i dade mu volju
Da se s pjesmom tebi digne u visinu -
Jedna nova ševa na zlatnom polju!

Dobriša Cesarić

Makarska

POZIV PROLJEĆA

Poslije duge hladne zime
proljeće nas opet zove:

"Iz ladica izvadite
one vaše lijepe snove
i krenite sada za mnom;
ja vam nudim carstvo cvijeća,
ja vam dajem svoje laste
i pupoljke sa drveća.

Pod mojim se suncem rađa
svud uokrug život novi;
pod mojim će suncem, znajte
procvjetati vaši snovi."

Ratko Zvrko

Makarska  -poluotok Sv Petar

POUČAVAJ ME, DIJETE

Dijete, poučavaj me o svemu.
Ti znaš kako vjetar pjeva u krilima ptica i kako za svakim pogledom ostaje trag.
Ti znaš kako svaki trun dobrote širi život zemlje za po jednu prisnost.

Poučavaj me o svemu prije no što počneš zaboravljati.

Ja sam nekoć bio sve znao-i sve sam zaboravio.
Kroz tebe, premda i ne samo kroz tebe, polako se prisjećam i, slutim, doći će doba kad će mi se sve izgubljene vode obilno vratiti kroz darežljive i blagotvorne kiše.

Znam, možda će doći dani kada će naizgled okopniti tvoja i moja i naša srodnost, kad otkucaji naših srca ne budu nalazili odjeka jedno u drugome, kada se nećemo razumijevati i kada ćemo jedan kraj drugoga prolaziti neupoznati.
Možda će doći doba kada ćeš i ti sve zaboraviti.

Ne plaši se!
Pouzdano će tada na tvoj put naići netko tko će ti, kao što si ti danas meni, biti vidikovac.

A u neki dan tvoji i moji koraci ujednačit će se kao što se kroz boli ujednačuju snovi i ruke i pohitit ćemo jedan k drugome da si kažemo ono što je od iskona u nama, ono što jesmo: zemlja koja se budi za nebo.

Stjepan Lice

Visovac - oltar Sv Josipa u crkvi Gospe Visovačke

UDICA

Udica se zadije za prste,
taman ono koliko joj triba
da se čovik siti da je dobro
što se nisan rodi kao riba

Kao riba s ljuskama o srebra
što se neda vanka iz dubine
ćutin di me išću ladna justa
pa se krijen doli od sudbine

Među rebra potonulog broda
sa bandiron potonulog carstva
sad je vije samo hladna voda
zibaju je usnama bez glasa

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Odore s botunima od srebra
ruzinavi mačevi u tmini
pa se spuštam moru među rebra
da mu čujen sarce kako pini

Vidin kosti usnulih mornara
zagrljeni s morem kako muče
more pusti vojsku neka spava
to su samo dica daleko od kuće

Gledam kosti usnulih mornara
mladu krv ća tribalo je prolit
čujem more kaže Bogu fala
što se nisan rodi kao čovik

Zlatan Stipišić Gibonni 

Brački kanal

RASTANAK SA SOBOM

Sad je trenutak da svatko od nas
ode na svoju stranu: vi, noge, za koracima
o kojima toliko snatrite netom prilegnem;
ruke kud koja - lijeva, nespretna, u predjele
mašte, desna s vojskama; možda svi prsti,
dvadeset njih, odu na kakav drugi svijet;
ovaj su, misle, dovoljno razorili;
za njima će rebra, radna, uvrijeđena,
jetra će, zna se, u obližnju krčmu (tamo
već loču bubrezi, želudac, mjehur);
srce će na barikadu, ali bez krvi, u
šaputanju, toliko opredjeljeno za bitke ljubavi;
pluća među oblake, mozak u samo sunce;
a ja ću ostati sam s ovim gadnim
jezikom, stvorenim za otmjenost a stalno je
klepetao, uvaljivao me u sve gore nedaće.
Hajd, jeziče, sad pokaži što umiješ,
sad kad sam ostao bez ičega: napuni podrum,
                    tavan, smočnicu.


Slavko Mihalić

Solin