subota, 7. svibnja 2016.

EPIGRAM SVETOM DUJMU

Prvače ilirske zemlje, kog kruna svetačka resi,
      smjerno kog štuje sveđ mora dalmatinskog val,
Dika Splita si Ti, pod čijom zaštitom svetom
     Tvoj u sigurnosti grad ugodan provodi vijek.
Svetom pepelu puk pred oltarom duboko se klanja,
     Ištuć dobočinstva dar: primiv ga, pjeva u glas.
Svjedok je čudesan Izvor i blaga s nebesa Ti ruka,
     Kojom od grada si svog mnogi odvratio bič.
Biskupe dragi, s visina obazri na harnu se pjesmu
     Pobožna muza što sad pjeva je s auzonskog tla,
Gdje kao pobjednik blistaš u vječitoj svjetlosti sretan
     I gdje ko čuvar si znan budno nad stadom što bdi.
Tartarske spilje kad zvijer, da proguta me, ričući dođe,
     Ovcu, što Tvoja jest, prihvati, Pastiru, Ti.
 
 Tebi na današnji dan se, o Dujme, rastvorio Olimp;
              Danas i pjesnik Ti plod srca posvećuje svog.


 Ivan Dražić
 splitski kanonik, hrvatski pjesnik i prevoditelj
 
Split - katedrala Sv Duje

petak, 6. svibnja 2016.

LJUBAV JE U TEBI NEPOTKUPIVA

Gledao sam te kako se odmah iza vrata
rasplineš. Tek u ovoj sobi ti si ona
koju oboje ljubimo. Malo nespokojna
zbog tolikih čestih promjena i stoga uvijek
tako jednostavna, kao nebo u svitanje.

Ali nebo koje se žari. Sanjiva od plamena
koji u tebi spaljuje sve što nije ljubav.
Ideš putovima koji bi se unaprijed mogli
izračunati. Ti neproračunata! S osmjehom
žuriš prema skoroj propasti.

Kao da znaš da je vrijeme ljubavi
jedino prekratko. Ni mene ne čuješ
kada u kutu sobe jaučem zbog nemoći
da prevarimo vrijeme. Jest, ljubav je
u tebi nepotkupljiva. I ti samo nju poznaš.


Slavko Mihalić
Makarska

četvrtak, 5. svibnja 2016.

POVRATAK

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj:
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe

Antun Branko Šimić
Makarska

NJEZIN SAN

Ona je htjela u noć tihu, snenu,
Sa šljunka, što sav blista od bjeline,
Da odrežem dvije plahte mjesečine
Pa da ih stavim na postelju njenu.

I ona htjede, od sunčane trave,
Sa koje sjaj se nije nikad sruno,
Da pravim jastuk mekši nego runo;
Pa da ga metnem ispod njene glave.

Sad spava. Sanja. - A ja dugo stojim
Uza nju. Bdijem. Znam, čega se bojim.

Oda sna toga kad se ona prene,
Prepoznat nikog neće. - Pa ni mene.

Vladimir Nazor
Makarska - pogled na Brač

utorak, 3. svibnja 2016.

BUDUĆI PJESNIK

Miruju krošnje pinija, vjetar
Ne šumori, a sunce se naginje
K zapadu. U parku, na stazama, djeca
U igri viču. Ima li med njima, možda,
Budući koji pjesnik? Jednog će predvečerja
Doći za kameni stol, i pisati pjesme.
Kao ja sada.

Dragutin Tadijanović
Makarska


ponedjeljak, 2. svibnja 2016.

NEBO

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Pogledaj, u dnu neba slatko pase
Stado ovaca u bijelom runima.
Gdje im je pastir?

Rumeno cvijeće cvate
U mirisu
Do neba.

U nebeskim pašnjacima
Moja draga baka
Čuva goveda.

Dragutin Tadijanović
Makarska

nedjelja, 1. svibnja 2016.

MJESTO U ŽIVOTU

Kakvo je to mjesto i gdje to boravimo u životu?
Naravno, to je mjesto neuvjerljive sigurnosti, ali upravo
stoga tu odlučujemo i s neke uzvisine gledamo zapuštena groblja
mladost koja miješa strah i mržnju, osvetu i neprirodnost
naš je
stolac i stol pretrpan papirima
tu je i nekoliko različitih olovaka
koje sve slabije pišu
ne mogu izdržati pjesmu
do kraja
Nekako smo se našli u poslu
a poslodavac
sve više očekuje od nas i naše slabe opreme
No, kad nas nema, odmah poslije popodnevne utihe
ovdje su neki potpuno drugi ljudi
sjede sigurni i mrki na našim mjestima
troše silne kave i skupa pića
odlučuju o nekim važnim stvarima
razbacuju papire
kao da nas nema na svijetu
kao da nas nikada nije ni bilo
i zaista
ako bolje pogledamo
ta gdje smo mi u to vrijeme
u pretprapnom restoranu u dežmanovoj

Branimir Bošnjak
Makarska