nedjelja, 31. siječnja 2016.

ONOLIKO KOLIKO

najradije bih te pitao
kako te je pitala majka
kako je mene pitala mati
koliko me imaš rado

da raširiš ruke
onoliko koliko

Ivan Golub
Vodice

subota, 30. siječnja 2016.

DALMATINSKE MADONE

Dalmatinske madone imaju male ribe
u očima i češalj od riblje kosti bijele
u kosi, grudi sitne, i kao da se libe
pokazat da su dijete rodile, premda žele.

Imaju srce kao kapulu malu ljutu
i smokvu što se suši na suncu, drže dijete
na koljenu i more gledaju, dok u kutu
u mreži poput sipa anđeli božji lete.

U sumrak tihim glasom pjevaju kao cure:
u krilu mome, dušo, najlipše cvitje cvate,
a srce kuca za te, a srce kuca za te....

Naglo zadrhte malo kao da im je zima,
zatim u južne zvijezde očima lijepim zure,
oseka im u tijelo nadolazi i plima.

Luko Paljetak
Kaštel Novi - pogled na Kaštel Štafilić

petak, 29. siječnja 2016.

FAUN I NIMFA

Neutješno plaču posljednje frule pastira
faun se sa nimfom u  mrak šume gubi
(sunce je na nebu zlatna, razmrskana lira).

Danas su cio dan trčali svijetlim ravnicama,
i skupiv opaljene ruke oko ustiju
visoko u zraku dovikivali pticama.

Sa brda su se u nizinu kotrljali,
kose su im bile pune lišća,
sa blistavim su očima u šumnu rijeku srljali.

Iz vinograda su dozrele grozdove krali
i pohlepno ih suhim ustima gutali;
uvukli se u mračni vrt starog dvorca,
nemirno su vijaugavim stazama lutali.

Rastvorili su vrata tamne kapele
i pobjegli vrisnuvši od straha;
na oltaru se kipovi kao lešine bijele.

Došli su do starog jezera,
u hladnoj, mirnoj vodi se okupali,
šalili su se i smijali glasno
kada su duboko u mulj upali.

A sada tihi leže u mračnoj šumi;
ona mu iz frule zemlju  vadi,
dok nad njima bog mirno pjevajući
zvijezde gradi.

Vjekoslav Majer
Split - Kaštelet - Meštrovićeve Crkvine


četvrtak, 28. siječnja 2016.

BEZBRIŽNO JUTRO

Split - Kaštelet -Obojena svjetlost
Rumeni paž u malim, zlatnim cipelama
dotrčao je veselo do grma,
na umirući mjesec nad granjem baca
ružičasta vela.

A onda nasmiješen potrči na vrh brda
i s dugom, blještavom trubljom zove sunce,
pa začudiv se jako da ga još nema
zatrubi novom snagom.

Nato u duboku šumu uleti
gdje po stazama još zvijezde leže
i razgovijetnim, jasnim glasom zove
po imenu sve ptice.

Onda se na visoki toranj uspne
udari u najviše, svijetlo zvono,
a golubovi se preplašeno razlete
zbunjeni u snu.

A onda pred tvoju kuću dođe
i kada se pojaviš na prozoru
s rukom na srcu ti se pokloni duboko
u malim, zlatnim cipelama što blješte.

Vjekoslav Majer


srijeda, 27. siječnja 2016.

JUTRO PJESNIKA

Zemljo, tvoj me zvučni rog
podigne sa loga mog.

Protarem iz oka san.
Kao plašt iz zlata tkan
oko tijela pane dan.

Oko mene svečan muk.
Prema suncu napnem luk.

I strelica skine s neba
koliko mi za dan treba:
malo zlata. Malo hljeba.

Vjekoslav Majer
Split - Obojena svjetlost

utorak, 26. siječnja 2016.

ČITANJE

Čitanje sve je: i glazba, i uzdah, i slika.
Kao u kuću u knjigu ulaziš smjerno.
I kao sa stranica starog sanovnika
podigneš glavu u nebo neizmjerno.

I riba u knjizi ima i školjki i ptica;
čas na dnu mora si, a čas u oblačnom tkanju.
Teško se tijelo pretvara u sanju;
o što je još ostalo od našeg zemaljskog lica?

Čitanje uspava, da nas u rosi budi;
ono je prozor u jedno novo doba.
I dođu nove misli. I novi ljudi
stoje kraj starog kao pjevači kraj groba.

Vjekoslav Majer
Solin - Salona - Amfiteatar

ponedjeljak, 25. siječnja 2016.

KAMENI SVETAC NA KATEDRALI U ZIMSKO VEČE

Strši nad gradom katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čekam dušmanina već bezbroj ljeta.
Al nikog nema
i toranj drijema,
tek vrijeme bezglasno balkonima šeta
i ostavlja za sobom krvave otiske peta.

Tako iz vijeka u vijek
tu kao ogromna motka za stijeg strši;
bure već davno raznijele su stijeg
i sad je tu sve tiše.
Tek katkad se golub s tornja u grad zanjiše
i valovi zraka zapljusnu mi lice;
teško je kamenje, lagane su ptice,
a što je teško valja se nizbrdice.

Umro je svetac, njemu za uspomenu
prikovali mene za tu stijenu.
Muči me žega. Lupaju po meni kiše.
Prolazno sve je i samo prostor stoji
i rađa zvijezde i kao majka ih doji,
a onda ih pojede sama;
prostor je tama.

Kad uveče poda mnom duboko
žarulje se pale,
 a strelica sutonjeg svjetla mi probode oko,
stojim tu ko sužanj te katedrale;
tad čežnja za životom me obuzme svega.
Da mogu s tornja zavitlati uže,
pa da se uhvati za dimnjak kuće;
po njemu bih se spustio u grad,
pa da moje srce vruće
kao svako srce tuče
brzo, lako, a ne muklo
kao tu na tornju sat.

Kad u svijetlim prozorima vidim
krevete i žene,
sav se zastidim
da tako malo o životu znam;
ja poznam samo željezo, kreč i kam,
same hladne stvari.
A tamo peć se u sobama žari
i uvijek je toplo kao na tornju u julu,
i žene su tople ko moj kamen ljeti
kad zvijezde počnu na nebu birati  mjesta,
a daleko iza grada
u rumeni se suton praši cesta.

Nad gradom strši katedrala
sazdana od uzdaha i kamena.
Tu stojim mračan sa mačem od plamena
i čeznem u zimsku noć.
s obližnje kuće reklame crveni trak
kameni plašt mi rubi;
il to krv iz moga srca teče?
Nada mnom kameni anđeli spuštenih glava
već među zvijezdama kleče.

Vjekoslav Majer
Zagreb - Zagrebačka katedrala