KADA BIH SAMO MOGAO REĆI

Kada bih samo mogao reći koliko sam radostan.
Imam tu sreću da me sad svaki dan obuzima
tajna dubina za koju nisam znao, i ta pjeva.
Kao da otkupljujem
i sjene i sebe. A zbilo se u hipu,
kada sam odjednom shvatio da ne mogu
spasiti više ništa, ali da se moram
ponašati tako, kao da o mom ponašanju
ovisi sitni spas svake sitnice na svijetu. Tu i tamo,
noću, u zoru, dižu se moje ruke same od sebe,
sav sam ushit, možda molitva, pojma nemam
što se to zbiva. Dobio sam dar,
i za sve žive sjene stojim ganut i zahvalan.

Nikica Petrak

Visovac  

VIRUS SJETE

Prolaze stari ljudi pored starih građevina

u lice im ulazi pijesak ne uvijek jasnog podrijetla

i u njemu složena sva naša poznata povijest

nesigurno hodaju, ne razabiru sasvim kud će

lica kao da im je oslikao neumoljivi virus sjete

i u prozore je upisan, i u stabla na pločniku

prozori se rasuli u nebo, stabla u nepoznatu vatru

kuće su bez utrobe, ljudi bez osmijeha

na štapu nemoćnih kao na vremenskom razboju

trepere ljudske godine, podrhtava domaće tlo

stari ljudi sve rjeđe govore, stare su građevine

već prije sve objavile, o svemu nas izvijestile

i sami smo već u opću slabost ulovljeni

zinuli u vrijeme, u sjene vlastite i još davnije

u sumrak, loše predznake, staklo, pepeo

vodimo brigu i o tome kako usporiti vjetar

vodimo psa na uzici

Jakša Fiamengo

Split - Riva

A ŠTO AKO

A što ake me nastane vlastite pjesme

kao što sam ja višekrat činio živeći u njima,

ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje

kruha i vode, korištenje preostalog vremena;

ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga

sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle.

Nekad je to imalo smisla, bio je to način

da se riječi svide, da ožive na našim rukama

i namjesto nas izvedu mirakul od života.

Ubuduće bih svakako trebao biti pažljiviji

i nikako ne pustiti riječima da budu jače;

presjeći valja već u početku svaki pokušaj

da se otmu i svojom nepodnošljivom samoćom

unesreće toliko na smijeh spravnih ljudi,

pozovu se na anđele, otpočnu podjelu mora.

A što ako se to ipak jednom dogodi,

ako sjednu za stol, ako me zakartaju?

A što ako me nastane moje vlastite pjesme?

Jakša Fiamengo

Split

GLAVON U VRIĆI

Čovik s glavon u vrići
govori obo srići
a nit vidi niti čuje
kako zemja pojekuje
i u jamu nebesih
pomalo putuje
A kad glavu izvuče iz vriće
već ne zno ni kud će ni di će
i počne sebe proklinjot
i parstima pipot po dnu
i po martvem snu
Ma drugi će doć i jepet glavu
u vriću stavit
i vrime istratit
i jepet će parstima pipot po dnu
i po martvemu snu


Jure Franičević Pločar 

Split  

FLOREALNI BIS

Sjećam se starog prijatelja

on je tako sjajno znao razgovarati s cvijećem

da je to svim njegovim biljakama bilo omililo

primao je poruke iz lončanica kao da sluša radio

znao je poštovati svaku riječ koja se javi s balkona

potvrđivao je da su svi štovatelji cvijeća

ujedno i najveći štovatelji poezije, oni koji su

proučili sve mogućnosti nijemog govora

odavno već znaju da je šutnja najrječitiji oblik

na koji nam se cvijeće raznobojnim jezikom obraća

podižući lepršave latice poput snenih kapaka

dobro jutro, kažem cvijeću, dobro jutro, kaže cvijeće

još uvijek se sjetim starog sad još starijeg prijatelja

on još uvijek, sada na svoj čudesni način,

razgovara sa svojim nježnim sugovornicima, sada

razgovorljivijima nego što bi se moglo očekivati

posjetim ga gdjegod, odnesem mu cvijet, zapalim svijeću

otkad je prešao u trajnu šutnju ni cvijeće nije isto

odšutim za njega kakvu dobru rečenicu

još uvijek se sjećam starog prijatelja

Jakša Fiamengo

Split

VIR

Sve češće se zatječem kako promatram ljude

na štekatima, u autobusu, na ulazu u kino

lica su im vrlo mlada, vrlo stara, vrlo prazna od gledanja

kao da lebde u nekom svom slabo vidljivom svijetu

natječu se da me ne opaze, pretječu se u hodu

igraju se raznobojnim svjetlostima, pričaju

o stvarima koje se ne umiju osloboditi beznačajnosti

ljubavi nedočekane, ljubavi promašene, izgubljene

sklapaju ruke samo zato što ne znaju što će s njima

sve češće odlaze u neke svoje tamne postaje

koji put to završi krikom, koji put doživotnom šutnjom

tjeraju sve oko sebe, čekaju da im se netko obrati

izlaze iz dućana, izlaze iz nevjerice, izlaze iz života

zalaze u slastičarne, u sjećanja, u tihu sjenu

vjeruju u neke druge ikone, u misli neizrecive

bez imena su, nemaju baš osobito što pokazati,

ne mogu se sjetiti kad su zadnji put bili ostrašćeni

izbjegavaju pozdrav, ne haju za moju pozornost

bez zanimanja, bez napora, tek onako

sve se češće zatječem kako promatram ljude

 Jakša Fiamengo 

Split

DOŠLO JE JOŠ JEDNO LITO

Došlo je još jedno lito
kako i svako ča je već pasalo
ma svako je novo lito
studenije za jedno lito
Zaludu se čejadin tezmo
čepiži i darpi
i rape po sebi, karpi
i svoje vrime prikopaje
razgarće i privarće
i išće teplije sunce
modrija neba
i ono vrime kad ni ni misli
da gre i gre i gre
put greba


Jure Franičević Pločar

Split - Sustipan