petak, 15. rujna 2017.

POSLIJE OLUJE

Ako si u ponosnim olujama živio život,
nikad se nećeš pomiriti s biserjem tišine.
Srce ćeš nositi ubodena iglama muka,
uvijek prepuno tame, posvuda žedno radosti.
Samo je jedan dan i samo jedna svjetlost
i kad uminu, tada: umri skrušen u sebi.
Gledaj druge dane i gledaj druge svjetlosti,
ali ne pružaj ruke i ništa više ne traži.

Nikola Milićević 


Trogir

četvrtak, 14. rujna 2017.

SASTAVLJANJE MORA

Slijedeći more nisam li to
staru knjigu listao, tvrdo ukoričeni rukopis
što me neprestano zapljuskuje novim rečenicama
što me brazda ljepokrilim izgovorom
i savija jedra vjetrovima podatnih stranica
očekujući da njihova bijela mjesta ispunim
životom na koji se tek treba priviknuti
Slijedeći more neke sam stvari posve naučio
u pismu u kojem smo posve izjednačeni
Njemu na poklon donio sam mnoge dragocjenosti
papir, tintu, zlatnu škrinjicu, jezik prvorođeni
I ubuduće u svakoj ću svojoj riječi sastavljati
neku dobru mogućnost za njegov izrijek
neku uvezenu otmjenu pojedinost
ili, svjedeno, hrapavi papir razularenih nesanica
vrijeme obuzeto trajnom slanošću
moje i njegovo visoko pamćenje
Prepustit ću se svim njegovim strujanjima
za svojih jakih trenutaka ono će me i nadalje kušati
a ja ću pustiti neka me po volji obuzda
Toliko malo uvijek ću mu biti dužan uzvratiti

Jakša Fiamengo

Jadransko more




srijeda, 13. rujna 2017.

NATUKNICE O OTOKU

Nikada još nismo ozbiljno razgovarali o tome
gdje završava otok i je li nam to dovoljno.
Doduše, najlakše je reći da sve završava s morem,
da s njime sve i počinje i sve prestaje, da je otok
zapravo neotuđivi dio kopna, okružen velikom vodom.
Naravno, takva tumačenja nisu nam dovoljna,
nešto što leti u vis sa svakim domaćim dimom
što nam odaje toplinu, zgušnjava vrijeme i privlači ptice.
Jesmo li se ikada zapitali što nam je zapravo brod, dakle
način na koji se spajaju otok i more, dva najbliža
stvora u povemašnjoj nevidjelici što je dublja
od svake protege koja nam je poznata.
Nešto mi u tumačenju otoka uvijek nedostaje, nešto
što boli od nedorečenog, od slutnje pustoši i pustoši same,
gdje je ponekad čovjek manji od svake svoje riječi,
uhićen u slatkoj nedoumici, sravnjen sa snom.
Ne, nikada još nismo govorili o koracima,
zakopanima u zemlji, izloženima hitrim vjetrovima,
o zvonima što riječi uzduha prenose s kraja na kraj otoka,
o ljudima što su se utisnuli u kamen i tako se
pred morem preslikali za trajnost koja se ukida
svakim novim napuštanjem otoka.


Jakša Fiamengo

Korčula



ponedjeljak, 11. rujna 2017.

BOLSKI INTERMEZZO

Godinama već dolazim u grad i ne sluteći
koliko grad ulazi u mene, zoblje moje grožđe
uživa privilegije koje sam mu povjerio
koliko čuva svoje more jednako kao što more
na oku drži sve naše štetne korake
i ja sam se već njemu u čast izdužio
u plovidbama razdijeljeno more
i ja sam u njegovu mandraču okusio
kako vrijeme pere višak svojih prolazaka
koliko se čisti od nepotrebnih putovanja
dok me iz svoje bijele dvostrukosti
bifore u luci netremice motre
kao jednog od svojih koji sve tiše broje
koliko nas i ovdje ima zasjenjenih
koliko bracera, koliko visokih paluba
gledam u skrućene otiske klesarovih ruku
mnogi su me već prepoznali
kao što se u vjetru s pučine zna utvrditi kamen
kao što stari zid jače osjeća svoju hrapavost
kad ga takne neizbježno jugo
prikupljam upamćeni sjaj svjetionika na molu
dobri Bog sponzorira naše dobre naume

Jakša Fiamengo

Bol na Braču


nedjelja, 10. rujna 2017.

OD TVOJIH GODINA

Svjetlost je imala tvoje godine
i riječi su bile tvojih godina
i vjetar i rosa i ples pod trijemom

i cvijet je bio od tvojih 
i dvostrukost voska mnogostrukost sna
i ne mogu izgovoriti svu ljepotu
koja je imala tvoje godine

samo ti nisi imala godine
ja to možda neću moći prihvatiti
ali to te ne opravdava
ni pred čime što smo imali
i što od nas ostaje

Jakša Fiamengo

Šibenik


subota, 9. rujna 2017.

KAD SAM SVJETLOST TVOJU UNIO U KUĆU

Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću
Ko tajnovit plamen što se tek razgori,
Na osobit način zasjali su dvori  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Bili smo ko ptice u jasnom svanuću
Što sa neba slijeću da bi tiho sjele  
Na dlanove naše, hrapave i bijele  
Kad sam svjetlost tvoju unio u kuću.

  Mijene svih vremena, vrijeme svake mijene,  
Što cijeli svijet dijele na svjetla i sjene,
 Bili su sa nama, bili su nam sveti.

  Što sad imam dobrog od tih proplamsaja,
 Jesam li još uvijek dio tvoga sjaja?
Tvoja me je svjetlost naučila bdjeti.


 Jakša Fiamengo

Split

  

petak, 8. rujna 2017.

VRTULJAK

Djevojčica pa neki čovjek pa neki starci
sjede, pa zatim vojnik do njega odmah ona
vitka i nježno blijeda u istoj plavoj barci
pa do njih neki ljudi a negdje zvone zvona
u gradu, netko pjeva a netko glasno viče
vrtuljak već se tiho i neprimjetno miče.

Djevojčica već ode pa čovjek starci tada
i motor teško diše i neprimjetno stenje
pa vojnik zatim ona visoko iznad grada
nad krovove u lastu u nebo ples ih penje
pod njima netko vrišti starci se tiho smješe
djevojčica se hvata za sunce kolo pleše...

A netko gađa ruže u glavi sve se ljulja
piće je neko jako opilo posve tijela
najprije prođu starci, motor je crn od ulja,
pa vojnik zatim njena haljina sasvim bijela
on je za ruku drži a vrtnja sve je življa
i negdje lav se čuje i crni motor divlja.

Nečujno za njima se šarena sjena šulja.

Konfete sunce baca i vrpcama ih veže
djevojčica se smije i hoće da ih stigne
pa pruža male ruke a oni dalje bježe
sad ih u bezdan baca a sad ih uvis digne
gore na val ta lađa a ne zna što bi htjela,
pa prođe vojnik zatim haljina njena bijela.

Djevojčica i starci i neke žene dvije
i ljudi vojnik njena haljina bijela juri
djevojčica se smiješi a motor samo bije
i netko glasno pjeva i znoj sa čela curi
motor i dalje mlati pa sopti teže diše
vrtuljak pjeva sve se tiše i tiše njiše.

Starci pa neki ljudi pa zatim žena neka
silaze zatim vojnik djevojčica pa ona
motor pun ulja šuti i novi zamah čeka
tu negdje netko vrišti i negdje zvone zvona
predahnu malo starci pa zatim ruke pruže
i krenu, netko stalno uporno gađa ruže.

Luko Paljetak

Solin