petak, 19. rujna 2025.

PREOBRAŽENJA LJUBAVI

                         I.

Bila je ljubav i postala vjeverica
                        od radosti
i postala je mala riba i mala zvijezda
i postala je mala voda mala gora mala livada
i malo more i malo jedro i ptica mala
i mala maslina i sunce
i velika velika velika radost
od radosti od radosti od same radosti

Bila je ljubav i postala je goli nož
i gola obala
i krv i krv i krv je postala
i vatra crna crna vatra ljubavi

                        II.

Sažgat ću planine planine sve planine
                        zrak
                        mirise
                        boje
jer si ljubavi sve
i ne dam da te vide
                        Trepetljiva
                        nevidljiva
ti si ljubavi ovo tijelo koje nestaje


                        III.

U smrt ako si u smrti
                        ali ti si
                        tijelo
                        tijelo
                        samo
tijelo koje nestaje
Ostani budi kostur
                        ali ne seli u zvijezde


Jure Kaštelan


Rovinj

četvrtak, 18. rujna 2025.

POSESTRINSTVA

Ne uzimaj oblika prolaznosti, jer sunce
samo svoj oblik ima
i školjka
ima samo svoj oblik.
Budi u svim preobraženjima, jer sama od sebe goriš,
krvi moja.
Jer svoje oči skrivaš u mojim očima,
jer sam tvoj oblik samo ja, a ruka je moja
samo moja ruka.
I kad se prepoznaš u planini i planina u tebi
i kad se vidiš u riječi i riječ u tebi
i kad budeš grozd a nisi grozd i vjetar a nisi vjetar,
jer si i grozd i vjetar i sve što je grozd i vjetar,
našla si svoj oblik neprolazni,
sestro mojih čula, krvi života.


Jure Kaštelan


Grožnjan

srijeda, 17. rujna 2025.

STRAH I PTICE

Pretvorio sam svijet
u tišinu
a gledanje
u tamu.
Ovo je djetinjstvo stvari.
Naselje snivanih ptica.
Ostanite bez leta zaboravljene.
Ostanite mirne, vi uznemirene.
Ostanite, ptice prestrašene.
Na granama
sna.
Nad vodama
sna.
U mome plaču.


Jure Kaštelan


Split

četvrtak, 11. rujna 2025.

LASTAVICE U BARANJI

Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih.

Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.

Gledam vode,  te snovite vode.

Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.

Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući


na početak svijeta

da mu bude prva udovica.

Delimir Rešicki

Gradac - Petrovo polje

utorak, 9. rujna 2025.

JEDINA NADA

Nedavno je strahovitom silom
   Slomio mi srdce udes priek,
Razstavio me s divnom (Tugomilom),
  Razstavio valjda za naviek!

Nju sam takvim ja ljubio mahom,
   Ko što cvietak ljubi sunca sjaj;
Zdvojnik zadnjim izdišući dahom
   Ko što ljubi pusti život taj.

A sada je strahovitom silom
   Slomio mi srdce udes priek,
Zdvojnik samo na Tvom krilu milom
   Našao bi srdcu - duši liek!

Zarobio si davno srdce moje
   Shvatio ga Tvoga oka grom;
Ne korim Te ipak s zloće koje,
   Jer mi j' dobro u sužanjstvu Tvom!


(rukopis iz 1879. godine)


August Harambašić 


Roč

srijeda, 3. rujna 2025.

LJUBOMOR

Ljubomor grize kao stjenica,
a Tvoje oči kao zvijezde sjaju
i uzalud se moje misli kaju
sad, kad drugom si vjerenica.

Ja sanjah: moja si suđenica,
a sad u noći slušam: pseta laju,
na uglu žene blijedu ljubav daju
i noć je gusta ko pletenica.

O, zalud bagrem mojim snima miri
i noćnom zemljom rijeka pjesme teče
i zalud tiha čežnja krilo širi -

Ljubomor otrov mojim žiljem lije
i tkivo grize, razara i peče
i s Tvojim smijehom mom se jadu smije!


Vladimir Kovačić

Vrsar

nedjelja, 31. kolovoza 2025.

RUŽIN LISTAK

Kad sam jučer, draga dušo,
   Kraj tvog okna prošo ja,
Žudio sam tebe vidjet,
   Žudila te duša sva...

Tada pirnu tihi vjetrić,
   S tvoje ruže pade list;
Kako pade - men' na grudi
   Slieće divan, liep i čist.

A ja bijah blažen veće,
   Glavom sinu miso ta:
Ovaj listak ljubav tva je!
   Ah, to neka Višnja zna!


August Harambašić


Grožnjan



srijeda, 27. kolovoza 2025.

RIBAREVA KĆI

Mali vali
Pozaspali,
Tihi vlada mir;
Nit što ori,
Nit što zbori,
Nit se miče vir.

Mjesec tamo
Kadkad samo,
Gust pobija mrak;
Pa se ljeska,
Čudno bljeska,
Bliedi njegov trak.

Nut na žalu
Kuću malu - 
Ribarev je stan!
Nikog živa,
Sve počiva,
Blag uživa san.

Al gle sada
Iznenada
Otvara se dver - 
Nuto pazi,
Gdje izlazi
Ribareva kćer.

Kud će mlada
Sama sada
U tu crnu noć?
Dragi reče,
Ono veče
Da će po nju doć.

S njim će tada
Bježat mlada
Kroz taj crni mrak;
Jer ju sili
Na nemili
Otac njezin brak.

Što se muti,
Šumi, ljuti,
Tihan dosad val?
Što na kleti,
Bože sveti!
Izbacuje žal?

Djeva gleda - 
Ko od leda
Mrzne joj se dah - 
Pa u vale
Uzrujale
Skoči isti mah!

Opet vali
Pozaspali,
Tihi vlada mir.
Nit što ori,
Nit što zbori,
Nit se miče vir.

Mjesec samo
Kadkad tamo
Gust probija mrak;
Pa se ljeska
Čudno bljeska
Bliedi njegov trak.


Franjo Ciraki

Poreč

utorak, 26. kolovoza 2025.

PROŠLA MLADOST

Kad mladjan bijah, igro sam se perom,
U sitnih pjesmah bol sam svoju bajo,
I ne pomislih, da bi s' izgubljene
Ja ikada se mladosti pokajo.

I ljuven pjesmu, milje djevojačko,
I plavih očih čarovite kriesi,
I sladjan miris cvieća raznolikog
I ono sve, što mladjan život resi:

Sve mnijah, da sam diso i miriso,
Sa cielom snagom uzbibane strasti.
I mnijah, da sam nakrco si dušu
Sa osjećajem najmilijih slasti.

A sad gdje starim, gdje se kosa gruša,
Gdje razočaran u daljine gledim,
Tek vidim kako j' pusto srce moje,
Za nepoznatim nječim uvijek žedim.

Što hoćeš, srce? Zar ti dosta nije
Te igre puste burnih uzkucaja,
Zar misliš, da će uviek trajat moći
Ta šara varka ljubanoga raja?

Što onda bilo tvoje pravo sveto,
Da ljubav ti se ljubavlju uzvrati,
Sad tek je darak, što ga dobra duša
Iz smilovanja biedniku ne krati.


Franjo Ciraki

 

Motovun

četvrtak, 21. kolovoza 2025.

PEJSAŽ U SOBI

Svoje sam nebo sakrio u sebi.
Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobi
rastu
čempresi.
Mačka na žutom izvoru
pije mjesečinu

da dođe gladan, go, da dođe makar ko
da voli da psuje da bekrija da se opije
da se osneni san kroz prste
kroz noći pod krilom ptice
da od riječi da od malih i velikih slova
potamni lice da porumeni

da dođe kroz prozor kroz krov
da nijem da gluh
i da mu rečem:
druže, zatvori oči i slikaj.

On bi iz džepa izvadio sunce
umotano u zamazani rubac
i mahao bi kistom opijen.


Jure Kaštelan 


Vrsar

ponedjeljak, 18. kolovoza 2025.

NEVIDLJIV CVIJET

Ima cvjetova na nedostupu.
U visinama. Pod morem. Kome cvjetaju?

Ima cvjetova. Svjetlosti ima. Ima zvukova
izvan sna i disanja.

Ljepoto sama za sebe,
jesam li i ja tajna tvoja. Kome govorim?

Ima jedan cvijet. A moje oči
neće ga vidjeti. Jedan cvijet.


Jure Kaštelan

Mosor


nedjelja, 17. kolovoza 2025.

SVE ŠTO SE RAĐA

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije kao prije, strah.

Skinut će život u rađanju novom,
razgolit će me sve do gole kosti.
Otkuda ti na vrancu plamenom,
druže moje mladosti?

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije, kao prije, strah.

Jure Kaštelan
 

Solin

četvrtak, 14. kolovoza 2025.

DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene
Mašto između čaša, pijem u dimu
dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom
Nepriznat
s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more
i predio iz naše slutnje
gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud
nit itko njime silazi
u područja pristunih misli
koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi
bez sjete
stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže
u istini bez smisla
ko grad bez imalo duše
napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

Zadar

utorak, 12. kolovoza 2025.

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.


Josip Pupačić

Grožnjan


ponedjeljak, 11. kolovoza 2025.

SPAVAJ MI, MILJENO MOJE

Rastu, rastu tek iz tebe moji najtiši dani
Iz tebe kao cvjetovi u ovoj noći nada mnom
U mislima mi razmiču u nadi dalek vidokrug

Nad mojim grobom prastarim biser se biser prosipa

Iz tvojim malih očiju raste plamičak ljubavi
I zrači davnom svjetlošću one ugasle dane
Na jednom stolu hrastovom u bilu gradu nad 
                                                          morjem

U bilu selu na bregi kraj one bistre Cetine

Dok s grudi svoje majčice bijelim mlijekom 
                                                          napajaš
I brižno čelo njezino zvjezdanim sjajem ozariš
To oko lika bakina aureolu sazdaješ

U bili selu Slimenu kraj one bistre Cetine

U ovom gradu rvackom pod jednom gorom zelenom
Ti spavaš tako nevino u ovoj noći nada mnom
U ovom slavlju što ga tkam od zebnje i od radosti

Već petnaest dana i noći od suza i od nježnosti

U mojoj duši otvaraš u nadi dalek vidokrug
U ovom gradu rvackom pod našom gorom 
                                                  Slemenom
Ti ni ne slutiš, ti ni ne sanjaš, malešna

Ninu ni nana trajnana, o moja zlatna jabuko

Vani rominja kiša po našem blatnom predgrađu
(O moja majka stara u romoru svojih suza
Evo ti napokon uzdarja - ovaj nevini cvijet!)

Ti oko lika bakina aureolu sazdaješ

Spavaj moje dijete; spavaj moje dijete
Ninu ni nana trajnana, spavaj mi, miljeno moje.


Josip Pupačić

Cetina


četvrtak, 7. kolovoza 2025.

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto
slično miguljanju riba u jezeru koje sahne
još više pritješnjenoj zvijeri
Ko voda se talasa
Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje
srcem se ispunjava zagonetna voda
Gospodar njezin i sužanj
u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce
niz gudure se valjam
krikom u suncu

sviješću u - ništavilu


Josip Pupačić

Plitvice

srijeda, 6. kolovoza 2025.

CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi


Ljeto
Sunce svijetli na grani
i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju
i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima
i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče


Josip Pupačić 

Plitvice

petak, 1. kolovoza 2025.

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.
Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Daleko je obala.
Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.
Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.
I veslam.
U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.
(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)
Ali jao - evo već stade bjesniti.
I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam
prema pučini, prema drugoj nekoj obali.
I tražim luku na dalekom obzoru.
Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.
Stanem, i gledam prema obali.
Umorilo me more; napušta me moć veslanja.
Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.
Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.
Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.
Odmiče se obala.
Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje
od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Pred sobom na pučini stup tornada vidim.
Spašen!
U njem ću naći neprestani mir.
Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.


Josip Pupačić 

Makarska


nedjelja, 27. srpnja 2025.

KIŠA NAD GRADOM

Kiša nad gradom
A po njoj se slijeva
Topla voda tuša
Najprije joj krene ruka lijeva
Po mokroj koži
O kakvi su to profinjeni pokreti
Mogao bi se u nju zakleti
Na svakom mjestu
Ispratiti svaku cestu
Biti čuvar njenih snova
Razmjestiti je po oceanima
Označiti je u lijepim zvjezdoredima
Ona dok kiši
dok se kišne kapi guraju
u tom prostoru do zemlje tijesnom
ona kreće rukom desnom
preko ljepote
koju bi trebalo prevesti na sve jezike svijeta
o kako divni pokreti
tragovi kapljica koji se niz leđa slijevaju
te munje koje joj krvotom sijevaju
ostavlja me u posebnom stanju
i na nju se zakleti
i smisliti kako je oteti
na nju se zakleti
postaviti je da svijet čuva
da mu svijetla pali
pa tko to može bolje
kad su od nje ljepotu i anđeli krali


Željko Krznarić

Split




srijeda, 23. srpnja 2025.

KAD SVA SI ŽIVOT

Volim te kada si nepokretno topla
I ležiš uz mene tiha i mirna
Ko ljetna u srpnju bunaca,
Ko nepomično zeleno-modri borovi
Okovani sparinom mora, sumaglicom
I strašću sunca - ljetnog, žarkoga,
Kad sva si smirena dok ti ni jedan
Mišić na tijelu ne miruje.
Sva potajni pokret - sva život
Sva ljubav i skrivena strast.
Volim te kad sva se ljuljaš
Pod mojim željnim prstima,
Kad si ko more zatronuto
Lahorom jutarnjim laganim.
Volim te kad si podatna,
Uzburkana i topla
Ko bistro ljetno more
Kada ga popodnevni majstral
U sitne valove uvija.
Volim te kad se uskomešaš
Ko more po tramuntani,
Pa bijesniš, otimaš se
Ko moja mala barčica
Kada je zahvate
Zapjenjeni valovi
Tramuntane.
Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,
Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.
U šatoru mome meki, topli sagi,
A na dlanu koža kao svila glatka.

Vladimir Nazor

Split




nedjelja, 8. lipnja 2025.

NA ODAR CARU

U ševaru mi noći
bez vode, bez slobode
U mraku krvi oči
ne vide, ne vode.

Dao sam na pazaru
garu junicu staru,
da čavle čavlene kupim
na odar caru.


Jure Kaštelan 

Solin








srijeda, 4. lipnja 2025.

RIJEKA OBLAK i ČOVJEK

Rijeka koja teče zauvijek odlazi.
Ona teče daleko i ne vraća se.
Odlazi i ne vraća se rijeka koja teče.
O rijeko koja tečeš, zašto zauvijek odlaziš?

Oblak koji nestaje opet se vraća.
On se vraća, sunce nestaje.
Nestaje i vraća se oblak neprestano.
O sunce, nemoj nestati nikada.

Čovjek koji se rađa umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina,

Jure Kaštelan


Solin

srijeda, 19. ožujka 2025.

JASAN DAN

Odijelile se boje u vedrini:
Na dvije pole (kao oštre sjene
Kad se luče od svijetlosti). Zelene
Ravni, i čisto nebo u modrini.

Svijet razrezanom kuglom nam se čini:
Još da ti tko u laku ruku djene
Jabuku rujnu, da bačena prene
Muziku vedru od tla spram visini!

Aj gledaj! poput sunčanog hica
S neba u polje sletjela je ptica,
I tragom leta osta bijela pruga;

Gledaš, a oči šara utvorica:
Tragom crvena sada leti ptica,
I za njom, dršćuć, razvija se duga.


Ivan Goran Kovačić


Solin


utorak, 18. veljače 2025.

RAZMIŠLJANJE VRHU SMRTI

Tri bijele crkve na Braču na Braču,
oko njih modro od radosti svislo:
za mene od njih, meni nad njima
sve drhti od plača

Ona tri zvona vrh Griča vrh Griča,
u grm se jutro s pticom od sreće stislo,
a meni tri mlata, tri biča tri bata,
a meni - dan svud drhti od plača

Tri glupe kiše padnu na gnojište,
tri glupe kiše i ništa više:
sad je sve dobro, sad je sve bivše,
tek da se diše


Nikica Petrak





Dalmacija





srijeda, 22. siječnja 2025.

HOĆE LI MI DRAGA DOĆ'?

Tiha noć;
Pod prozorom mile stojim,
Sitne zvijezde nebom brojim,
Samo jedne zvijezde nije
Najsjajnije, najmilije.
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
I po noći lud se tucam,
Sjetan tanke žice kucam,
Al' sve pjesme žarke moje
Samo ozivlju glase svoje:
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
Ah ta crna noć je nijema,
Moje drage ne i nema;
Pa se nadam, pa se mutim,
Sada planem, na zlo slutim;
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
A za noći zora rana;
A za nadom gora rana;
O drugom je draga snila,
Drugomu se zavjerila:
Ne će draga, ne će doć'!

August Šenoa

Solin



četvrtak, 16. siječnja 2025.

HRVATSKOJ

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, -
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol' u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,
Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, -
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom sužnji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo.
Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?
Gdje su sada tvoji nekadanji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,
Od rođene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,
Al slobodu sticat mnogo li je slađe
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,
Il Francuzi svojom slavnom otadžbinom,
Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!
Ne zaviđam njima sve vrline ote:
Van Hrvatske za me ne ima ljepote.
Ja se dičim njome i njenim "barbarstvom".

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!
A ne znadu jadni da si tisuć ljeta
Prosvijeti i vjeri apoštolka sveta, -
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;
A jedanput valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Al miruj srce! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista:
Budućnost je naša, ma se tko protivi!
Hrvat već i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
"Hrvatska je evo spašena da živi!"


August Harambašić

Solin



utorak, 7. siječnja 2025.

U BADNJOJ NOĆI

Pred kasarnom gore dolje
Mrk se vojnik šeće;
O ramenu lunta visi
Ko da joj se neće.
Zakopao smrzle ruke
A u rukav sivi
Pa lozinku šapće suho:
"Bože, vojsku živi!"

Nad kasarnom oblačine
Kano avet jezde.
Kroz oblake bistro vire
Neke male zvijezde.
A sa zvijezda i oblaka
Ko da zvonca ječe --
Tajna noći, tiha noći,
Sveto badnje veče!

Ponoć kuca. Spas se rodi,
I - mijenjaju straže!
U stražari vojnik mrki
Na pušku se naže...
Noć nijemu lavež buni
Tuđijeh mu strana,
A on misli na šarova
Od dječinskih dana.

I uzdahnuv suho, nijemo,
Na prozeble usti,
Traži nebom gdje su Kola,
Gdje Vlašići gusti --
Ovedrilo zimnje nebo,
Zvjezdice se roje;
Tuđe su mu, drukčije mu
Nad kućicom stoje!

Ponoć kuca - mila zvona
Skladno u noć ječe:
A jadnika pred kasarom
I zebe i siječe...
Pa se sjeća da je lane
Uz ćaku si stara
Božićnicu pjesmu pjevo
Kod časnog oltara.

Ispala mu puška teška,
I bolno se sjeća 
Na majčinu milu glavu
I drhtanje svijeća.
Čini mu se, eno vidi:
Dim se k nebu vije -
I kroz tađjan al se žare
One oči dvije!

Ponoć kuca. Spas se rađa
I - mijenjaju straže --
Pred stražarom puška zveknu,
Pa lozinku traže -
A on - jadnik - upeo se,
Leden mramor sivi,
Po propisu oštro vraća:
"Bože, vojsku živi!"

Silvije Strahimir Kranjčević

Solin