četvrtak, 21. studenoga 2024.

POSLJEDNJE PISMO U VRHGORAC

Sad leti, Riječi, jer nisi nego
treperenje Božje, suvišak smisla, sad
leti u onu davnu jednostavnost
kruha, vode - u paklinu, krajobraz ukleti.
Štogod vječne srebrenine zagrabi
ko vjedrom podno plavog Matokita.
Ona višnja nejasnoća, vilenjaci nad kolijevkom,
one basne, one gatke i mrtvaci s obale,
kula što život brani i svemir na kršu,
vezan poput plahe koze za kakvu
murvu, kostelu tvrdu, gustu, posnu - sve to
ponesi, Riječi, kad budeš prešla
u uzduh, utješno, Božje putanje,
ko brodolomac svjetlosti.
Napustivši skorup tijela
zatrebat će ti kad nastaviš i posvojiš
plač nad hrpom kamenja

Jakša Fiamengo


Neretva




utorak, 19. studenoga 2024.

RIJEČI ZAHVALNOSTI SUNCU

OČE SUNCE, hoću još jednom
Da razgovaram s tobom
Kao rasipni sin poslije tolikog 
Žrtvovanja pod okriljem tvojim
I da ti zahvalim na svjetlosti
Koja obasjavaše moje dane,
Moju glavu, moju ruku, moj stol,
Na koljenu pisah godinama
Ni ne pomišljajući, nezahvalnik,
Na raskošje tvoje dobrostivosti
Kao što na nj ne misli cvijet
U šumi i leptir i galeb koji kriči
I cvrčak siromašni, moj brat,
Pa ti za zlatnu tvoju svjetlost
Zahvaljujem za sve nas na Zemlji
Od rođenja do smrtnog nam časa, OČE SUNCE.

Dragutin Tadijanović


Solin

četvrtak, 7. studenoga 2024.

NOĆNI LOKAL

Prostorom punim duhanskog dima
Ore vojnički okrugli glasovi, pjano:
Tvoje me oko,
Lelo, zanelo!

Debela se ženetina smije gorko, pregorko...
Otvara široka, crvena usta
Pokazujuć umjetne zube: zlatne.
Tresu joj se grudi i trbuh, golemi.

O, gdje sam bui u davno doba, u mladosti!
Lutao sam pod svodovima šuma, nasmijan.
A sada slušam: muzikanti sviraju.
I vojnik psuje. I smije se ženetina.


Dragutin Tadijanović 

Split

utorak, 5. studenoga 2024.

NE BUDITE VJETAR

Ne budite vjetar, on se
Duboko zavukao u zelene,
U žute šume pa samo kadikad,
Kada se sjeti zakopanih
Korabljica u pijesku, on,
Onako visok i blijeda lica,
Vjetar, premjesti se s noge
Na nogu i sklopljenih ruku
Zavapi u prazno: Ima li ikoga
Da moje probudi oči, i nek se koplja
Lome u prašinu da crvi ih žderu
Sve dok odjekuje glas:
Ne budite vjetar, on se ...itd.


Dragutin Tadijanović



Plitvice