NAJLJEPŠA BOJA

Najljepša je zelena boja -
                            - misli krava.
Sve bi trebalo da je zeleno,
Onda bi sve bilo lijepo,
Onda bi sve bilo lijepo
                            kao trava.

Još je ljepša bijela boja - 
                            - misli mačka.
Bijela boja mlijeka.
Da je bijela, da je bijela - 
Koliko bi ljepša bila rijeka!

Sve su boje lijepe:
I crvena i žuta i plava i bijela - 
                            - misli pčela,
Kad oko cvijeća lijeće.
Sve su boje lijepe
Kad su cvijeće.

Nije lijepa ni ova, ni ova -
                            - misli sova.
Svaka je ta boja ružna, svaka, svaka, svaka,
Jedino je lijepa boja mraka.

Grigor Vitez

NI SAN NI JAVA

Iz bijela se vratih svijeta.
Vidio sam zemlje mnoge.
Sretoh lava, gdje se šeta
ulicama, na dvije noge.
- Nisam - reče - više grub,
jer me strašno boli zub.

I medvjeda, starog znanca,
susretoh sred drevna grada.
- Pobjegao sam - reče - s lanca,
pa se svijetom skitam sada,
ali znadem šta je red:
Kradem samo tuđi med.

I kurjaka vidjeh stara,
gdje u bašti jare ljulja.
Ispod mutnih naočara
pogleda me stara hulja,
pa mi reče: - Nema kud!
Promijenit sam moro ćud!

U drugome opet gradu
sretoh jarca kod brijača.
Brije jarac sijedu bradu
i gotovim odmah plaća.
- Usred svijeta - reče- tog,
ponajviše vrijedi rog!

Sretoh, potom, lisca žuta
sred ulice neke uske,
gdje bezbrižno, tiho luta,
ispod ruke vodeć guske.
- Tu sam - reče - samo gost,
stoga držim strogi post.

Slona sretoh s kišobranom,
u kočiji zebru krasnu,
jastreba gdje pleše s vranom,
magarca što čita basnu.
- I-a! - reče tovar siv - 
čovjek uči dok je živ.

U večernjem, potom, mraku
gizdav mi se majmun javi
u blistavom noovom fraku
i s clindrom još na glavi.
 - Živim - reče - kao knez,
svako veče slušam džez.

I. da svršim priču ovu:
Ja sred zemlje nepoznate
susretoh, na kraju, sovu,
mudru pticu - ko što znate.
Huknu sova: - Um je moć!
Putuj kući! Laku noć!

Gustav Krklec

Dalmatinska Zagora

 

USPAVANKA

Večernja zvijezda mala
u dobok bunar je pala,
pa se od njena blijeska
voda srebrno lijeska.

Sumrak sve gušći pada
i selo u njemu tone.
Pastiri vraćaju stada,
i klepke brončane zvone.

Smiri se krijesta pijetla,
što nad bunjištem drijema.
Žmirkaju posljednja svjetla.
Svijet se na počinak sprema.

A negdje, sred tiha mraka,
smirena, sretna u duši,
dijete uspavljuje baka
i blagim mu glasom pjevuši:

- Puteljkom se seoskim vide
žute i plavkaste sjene.
To otac s rudarima ide
u povorci noćne smjene.

Gustav Krklec

Solin

KUHINJA U PREDGRAĐU

Kad iz bučnog stignem grada
nakon šetnje ili rada,
najljepše je tada za me
u kuhinji moje mame.

Bijelo suđe tu svjetluca,
stari sat na zidu kuca,
bakren kotlić na ormaru
u rumenom sja se žaru.

Pod njim, iza stabla čista,
niz se sjajnih čaša blista.
Vrč je zemljan među njima,
sa šarenim cvjetićima.

Na stolu je stolnjak bijeli
i jabuke tri u zdjeli,
a toploga hljeba pola
rumeni se nakraj stola.

Na prozoru, bez prestanka,
zavjesa treperi tanka.
Vjetrić pirka, pa se širi,
a kroz prozor nebo viri.

Pokraj peći moja mama
u starinskim papučama
nestrpljivo uvijek čeka
dok zavrije lončić mlijeka.

Ne pita me nikad ništa,
kada radi kraj ognjišta.
A čemu i  da me pita,
kad mi sve na licu čita.

Čita, da me život zove
na putove uvijek nove,
al' da nigdje naći neću
takav tihi mir i sreću.

Čita, da ću svijetom proći,
ali opet amo doći,
gdje svog sina čeka mama
u starinskim papučama.

Gustav Krklec

Solin

TI I JA

Osjećam živo srebro tvoje biti
žednu kap u svakom zrncu krvi
životno tkivo od drhtavih niti
koje se raskida, raspleće i mrvi.
Želja ti je žarka. Još nikad ne ostade
kap od mlaza koji dodirnuše usta.
Ne znam zašto nema među nama mosta
kao da nas dijeli provalija pusta.
Prsti što bi htjeli da se čvrsto spletu
u dva klupka vatre i srebrene slasti
u prostoru dršću – Sami su na svijetu
u samoći žudnje, u prokletstvu strasti.
Tijela što bi htjela da se tijesno združe
pretoče u jednu bujicu od milja
venu, usamljena, kao jesenje ruže
jer na istom putu imamo dva cilja .
Ti bi htjela vječno, čemu nema mjere
ja bi dao sve za zanos jednog časa.
Ti sumnjaš u trenutak, a ja imam vjere,
u vječnost trenutka u trenutak spasa.
Dođi sva od sunca, sva od vrele vatre
na moj pusti ležaj, daj mi svoje krvi
Bolje da nas munja jedne strasti satre
nego da nas mrtve (jednom) toče crvi.
Propadni u meni, pretoči se, daj se
raspleti kroz moje vijuge i tkiva,
sve je na tom svijetu samo kratka varka,
Raj se osjeti za trenutak – a vječnost je siva !!!

Gustav Krklec

Solin

SLOVO O SMIJEHU

(Kako ga je izgovorio Mravac
tisuću četiri sto pet desetog ljeta
dva na deseti dan februara u Dubrovniku)

Nekad davno ja ti bijah pa se smijah
Vijah i vikah i ijah i ikah i kah i ah...

Osmijavah nasmijavah zasmijavah
I sve oha i sve eha o ne spavah od smijeha

Kad se smijah tim se grijah
Sve u svemu kad se smijah tad i bijah

Onda smijeh posta grijeh
Grešni grijeh, Grešni smijeh

Pa tad smijac smijulji se Smiješno smije
Preko mice Kradimice Ne u lice Jer se krije

Al od grijeha čuj ti smijeha posta smijeh
Grijeh smijeha Smijeh grijeha

Opet sada ko nekada smijač mole da se smije
Smije smijehom smije grijehom

Te se opet osmijavam nasmijavam zasmijavam
Od smijeha od tog grijeha i ne spavam

Od svih kvaka po najviše smijeh kvači
I od griješnog i od smiješnog smijeh je jači

Kad se smijah tad i bijah
Pa se smijem Tim se grijem Tim se bijem

I na kraju Možda ja to samo snijem
Kako smijem kako smijem

O tom grijehu
O tom smijehu?

Mak Dizdar

Dubrovnik

PJESMA LUDE GLJIVE

Ja samo stojim
I gledam bilo kuda,
A kažu da sam luda
I da se od gluposti znojim.
Ja da se znojim od gluposti?
A vjetar mi duva u kosti.
Ta ja sam bistra i čista
Igram se skrivača ispod lista.
Ja sam jednostavno kapa i štap.
Po kapi teče sad kiše, sad sunca slap.
Dobar dan, kažem,
Ako mi tko stepe kapu.
Kažem: dobar dan i zbogom svijete!
Ode moja kapa sa štapa.
Ona bez mene krete.
A kuda, kapo moja, kuda?
Ne budi luda, spopala te strava,
Što ću bez tebe gologlava?

Grigor Vitez

 

ŠTO MI SE TUŽIO HRAST

Jednom sam prisluhnio da čujem što to zaparvo šumi hrast. Da li on to samo razgovara s lahorom da mu prođe vrijeme ili nešto došaptava drugom drveću. Nedaleko su se čule sjekire i pile kako odjekuju u šumi. I čuo sam tada ovo:

Kad mi ljudi dođu blizu,
Kao da me pogledima grizu:
Dođu sa sjekirom ili pilom,
Jeza mi prođe i najtanjom žilom!
Oni bi htjeli da ja budem kakva mrtva stvar,
Da budem stol, krevet il' ormar
Ili vrata,
Ili prozor s trećeg kata,
Ili kakva glupa klupa.
Oni se svašta sjete:
Metnu me u parkete
I po meni gaze,
Kao da sam ja komad njihove staze.
Ili hoće da budem bure
I da iz mene pića cure,
Ili me pale, da se na meni griju
(A to je najgori od jada sviju!)
A ja najviše volim u šumi šumiti,
Volim gusta hladovina biti,
Volim vjeverice kriti,
Volim ljuljati ptice i gnijezda
I noću brojati jata zvijezda.

Grigor Vitez

Mirlović Zagora

DJEČAK PUŠTA LAĐU

O baš je dobar pljusak danas!
Napravio je more,
O kakvo more za nas!
Pevao široko more - divota!
Po njemu može ploviti flota.

Gle, već se vedri, već se vedri,
O sad će moja lađa da jedri
U daljine, u daljine!

I pero puštam nek se vine,
Neka ga vjetar galebom učini,
Nek prati lađu na pučini.

Leti, galebe, po nebu vedrom,
Zaplovi, lađo, s bijelim jedrom
U zemlju naranči i kokosa
Gdje crna djeca trče bosa,
Do plave rijeke, do rijeke plave,
Gdje plovi lađa s jedrom od trave
Mog crnog druga Tin-Tin-Tave,
Ta ćeš iz zemlje južnih strana
Dovesti naranči i banana.

A zatim plovi, gdje je ona
Zelena rijeka Amazona,
Do moga druga Strelu-Hiti
Što se šarenim perjem kiti,
Pa iz onog zelenog kraja
Dovezi zelenog papagaja.

Zatim do žute rijeke Dan,
Gdje žuti drug moj Cin-Cun-Can
Lovi zeca
I ribe peca,
I gdje djeca,
Žuti sinovi žutoga kraja,
Puštaju zmaja,
Pa od mog druga Cin-Cun-Cana
Dovezi kip od porculana.

A onda plovi, ond ahiti
Na otok crveni kraj Tahiti
Do moga druga Tako-Valja
Po crven đerdan od koralja.

A kuda sada?
Koji smjer?

Pa kreni sada na Sjever,
Kreni u zemlju snijeg ai leda,
Zemlju morževa i medvjeda.

A što dovesti iz zemlje ove?

Dovezi barem od morža kljove...
Ili još bolje, još bolje bit će -
Dovezi bijele medvjediće.

Jednoga meni, jednoga Nadi.
Oh, al' će da s eiznenadi,
Kad joj kažem, kad joj kažem,
Darove pred njom kad poslažem:
Evo darova iz raznih zemalja,
Evo i đerdan od koralja!

Grigor Vitez

Kaštela

KAKVE JE BOJE POTOK

Potoku koji šumom teče 
Oprezno priđe jedan jelen 
I napivši se vode reče: 
– Potok je kao šuma zelen. 

Kraj stijena potok dalje teče 
O kamena se lomeć rebra, 
Skakutajući zeko reče: 
– Potok je ovaj sav od srebra. 

Kroz polje potok dalje teče 
Pod vedro nebo izašav, 
A lastavica ozgo reče: 
– Potok je kao nebo plav. 

I potok dalje teče, teče, 
Nad njim oblaci bijeli stoje, 
Lebdeći bijeli leptir reče: 
– Potok je ovaj bijele boje. 

S mnoštvom zvijezda dođe veče, 

Ugasi svoje boje dan, 
Plašljiva srna tiho reče: 
– Gle, sav je potok ozvjezdan!

Grigor Vitez

Solin

SLIKAR

Evo:
     Boje
     Paleta,
     Kičica.
Eh, sad ću slikati,
Sad ću slikati
Mnogo slika, crteža, sličica!

Slikat ću prvo
Veliko krošnjato drvo,
I ptice kako nad njim lete,
I jednu na grani
Kako mlade hrani.
Slikat ću zatim baku kako plete,
I kako se kraj peći grije,
I do nje sive mačke dvije,
I kako im baka tiho priča
Obadvijema,
Sve dok baka, sve dok baka
Ne zadrijema.

Slikat ću kako je lija pozvala vuka na kafu,
I kako mala zebra moli tetu žirafu
Da joj dohvati banana
Ili barem lišća s grana.

Zatim jednog lava,
Tako strašnog lava,
Da te hvata strava.

I jednog slona,
Velikog slona,
Većeg od vagona.

I jednog tigra,
Kao plamen žutog tigra,
Koji ne zna što je šala,
Koji ne zna što je igra.

Naslikat ću jato plavih i bijelih aviona,
Lokomotivu s mnogo crvenih, zelenih i žutih vagona,
I nad svima
Otegnut barjak crnog dima.

Slikat ću konje na livadi
Kako se igraju,
Kako se igraju
Koraka laka
poput crvenih i crnih oblaka.

A zatim još
A zatim još
Voća pun koš.
Voće ću slikati rujno, žuto, crveno,
Mirisno i zrelo,
A ne kiselo, trpko i zeleno,
Što nije za jelo.

A gusana krvopiju
Što je na me ljut i bijesan
Naslikat ću bez očiju,
Da ne vidi više gdje sam.
Ni bijel mi više neće biti:
Za kaznu ću ga ocrniti.

I naslikat ću kuću,
Veliku, veliku kuću,
U kojoj svaki svoju sobu ima,
I gdje pećicu svaka soba ima,
Da zimi bude toplo svima, svima.
Kuća će biti svijetla, čista, nova.
Golubovi će glasno gukati s krova.

Zatim ću još jedno
Veliko
Sjajno
Sunce naslikati,
Pa čak i kada
Kiša pada,
Ono će lijepo sjati.

Grigor Vitez

Zadar