KAMPANELI

Izmej bárdih ol u válah,
izmej borih po škojima,
vididu se mála mista
s oblačićin lajkêg dima.

Po mistima kampaneli
Povarh kûć su se ustáli
i gledadu po pojima
i po mistu i po váli.

Jedân gleda dól u válu,
Kako ribar kárpi mrìžu,
Ol mornıre dól na brodih,
Ča na jârbol jidra dvižu.

Drugi gleda po dvorima
Málu dicu, ča igráju,
Ol po pojih red težácih,
Ča u foši maškináju...

Pere Ljubić

Poreč

O ČEMU PISATI DANAS

O čemu pisati danas? 
Što slikati u vremenima u kojima nas
svakodnevno salijeće tisuće raznovrsnih slika 
od kojih više gotovo da i ne vidimo stvarnost
ili makar ono što je od te raspukline ostalo? 
Naše su oči umorne, naša su srca tužna,
misli nam se spuštaju niz vrat na pleća,
zato sam toliko volio da mi dodiruješ ramena. 
Koračamo kroz dane bezglavo 
razgrćući strepnje rukama
kao da razmičemo nepregledne
nizove dugih zavjesa. 
Što nam je činiti dok nam se pred očima
urušava sve ono u što smo neupitno vjerovali? 
O čemu pisati danas?
O ljubavi i njezinoj nesmiljenoj snazi?
O ljepotama koje nas proročanski podsjećaju na buduće gubitke?
O Bogu kojem se svakako treba vratiti?
O politici koju bismo željeli voditi?
O ekonomskim rješenjima koja bi svima
omogućila brzo i trajno blagostanje?
O očuvanju prirode koju nezaustavljivo nagrizamo?
O slobodi, bratstvu, jedinstvu, ravnopravnosti i slozi? 
Treba li se svemu rugati i ismijavati 
ovaj suludi svijet do posljednjeg izdaha? 
Treba li ustrajno slikati dražesne prizore smrti? 
Jesmo li već odživjeli svoju propast 
ili postoji paučinasta nit nade 
za koju se držimo nad ponorom mračne neizvjesnosti? 
Treba li uporno inzistirati na terminologiji, 
smišljati nova imena kojima ćemo precizno nazvati 
sve ovo što nam se događa? 
Treba li se povući u sebe ili bježati izvan sebe, 
skloniti se među ljude kako bismo se donekle zaboravili?
Treba li uvijek iznova propitivati granice medija, 
slike, skulpture, romana ili pjesme? 
O čemu pisati danas i kako uopće pisati danas? 
Kako slikati danas?
Dugo, predano, smireno, uzvišeno, točno?
Ili divlje poput rastrojenog žreca?
Biti prorok, liječnik, klaun ili sebični egocentrik
koji ne preže ni od čega
u pohodu na svojih petnaest minuta slave? 
Govoriti ljudima istinu u oči 
ili ih prihvaćati onakve kakvi jesu?
Uostalom, što je to istina?
I tko su to ljudi? 
Možda je tek, uz nepobitnu izvjesnost fizičkog propadanja,
izvjesna još i činjenica 
da ako se osjećaš usamljeno onda kad si sam, 
osjećat ćeš se usamljeno 
i onda kada budeš s nekim.

Hrvoje Marko Peruzović

OPET ĆE PADATI SNIJEG

A što će biti s nama
Kao da smo godinama spavali
Čekamo novi snijeg

Kao da će mi donijeti spasenje

Možda ću se s novim snijegom probuditi

Ima li ljepšeg buđenja

I neka mi tada novi snijeg

Bude početak novog života

Opet će padati snijeg

I svaka će kuća

Imati novi dimnjak

Tišina bit će posvuda

Šume će prekinuti svoje disanje

Ljudi će stajati

Na zemetenim raskršćima

Kao da ne znaju kud bi sa sobom

A snijeg će padati padati

Možda će s novim snijegom

Neko dijete porasti

No nitko to neće primijetiti

A neko će djetešce

Prvi put vidjeti snijeg

I na saonicama

Njime će ga prvi put provozati

Opet će padati snijeg

I san će zapodjeti bitku s javom

Svaki moj korak

Po nedirnutom snijegu

Bit će nov

Tada neću smjeti zateturati

Hoću li znati tada

Koga ću za tebe pitati

Milan Matić

Solin