I SADA KAD ČUJEŠ TE PRELUDIJE

i sada, kada čuješ te preludije:

ovaj život ti se učini prpošan i strm,
lijepi život, u proplancima jutro,
tko je taj čudesni skladatelj?

a onda putuješ dugo uz te
morske simfonije i plivaš u tišini:
ti nemaš ušiju, samo mozak sluša,
čitaš jutarnje novine, piješ čaj u zadimljenome expressu...

ja sam sretan! govoriš samozadovoljno u sebi,
a sretna budi i ti, makar te pod lopaticom...
evo zajedničkih muka, nedalekih od same glazbe,
evo te neskladne sarabande...

i sada kada čuješ te preludije:
oštri vid otkriva ti toga genijalnog skladatelja

kako se previja i muči. i muči.

Stjepan Gulin

Bol na Braču

KUTIJA GAJA UTIJA

Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.

I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
                                                     nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
                                                     pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
                                                     Ljuta.

Dogovorimo se: jednom kad budemo
                                                       sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
                                                      Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
                                                      gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
                                                    gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
                                                    kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
                                                    nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
                                                    kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?

Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

OSTAJE MI

Gle, prolazim kroz vrijeme,
a ni hoda nemam, ni tla za doskok
ni pijeska, ni lovorova vijenca
ni lastavice da iz mojih očiju krene
i potraži vinograd počinka

Ostaje mi da te dotičem dahom
da te neprestano spajam sa zemljom
da budem u značenjima slova
iz knjige koju čitaš i čiju toplinu
u svoju tjelesnost pretačeš

Ostaje mi da te pretvorim
u grozd, u pčelu, u glazbu
da ti listam po kosi i da budem
uvijek negdje tu

Jakša Fiamengo

Bol na Braču

PJESMA O RASTU I UVENUĆU

A nema tih dobrota kojih bi jeke do nas dopirale
          i žuborile opomenom
                   kako smo - i ne znajući - zaplovili
tolikim razbuktom
          istodobna rasta
                                  i uvenuća.
          Bog nad vodama
pruža nam ruke
                         tek kad nam zaprijeti potpunije potonuće
u zemaljskim barama.
                              U agregatima tjelesnosti
On blaži naše pomake
                                 prema rastrošnim dnima.
I ukazuje nam uzvisja
                                 s kojih nam se ozivlju zvjezdani virovi.

On znade da smo previše zahvaćeni Negdanama,
          da se mnogo naših zagleda zaplelo
u stelje morskih zamama.

On nam
          prohodeći stazama samih središta
                    pokazuje vrijeme primaknuća
                               dosuđenim nam razilascima.

Vinko Grubišić

Bol na Braču

STOPE

Idem,
možda pognuta srca,
slijedi me onaj koji nisam,
prestiže me onaj
koji ću možda biti,
privikavajući se
bez namjere
na trostruki teret
koji nosim.

Zvonimir Golub

Bol na Braču

TRI MIRISA

Otići ću, moram otići jednog božjeg dana,
s torbom na leđima i tišinom u srcu,
otići ću na južne obronke otoka Brača
gdje ima ljutih prodolja i strmih vrleti,
gdje stare česvine sniju pradavni san.
Zaista, moram otići na južne predjele Brača
da tamo na miru, među kamenjem, naberem
plavetna vrijeska, kadulje i ruzmarina,
da ih zajedno složim i tako sjedinim
tri opojna mirisa u najčudesniji miris
koji duši donosi slutnju božanskog daha.
I eto, samo zbog tog jedinstvena mirisa
svakako moram otići na južne obronke Brača.

Nikola Milićević 

Bol na Braču

BOREALNI KONJ

Kad klonu moje misli o konju
Na nebosklonu tad se javi
Taj konj u propnju
Kad tonu potezi njegvi
U širno polje u pijesak

Kad mu griva lebdi
U izmaglici mora
Što se brušeno pjeni
Ko češka čaša
Na tvrdu hrastovu stolu

I kad ga jaši knez
I kad ga jaši biskup
Kada ga jaši rudar
I kad ga jaši Wagner

Tu je njegov norvegijski nerv
Njegov tirkizni mač
I taj pješčani Negev
I ta pusta madžarska
Bez jahača

Kolike li gizde u konja
Kad se propne i stane
I ostane
U bijeloj boji
Bijeli konj

Josip Sever

Zagreb- Kralj Tomislav

OD ČEGA?

Kako otkrivamo tajne
tako praznimo svijet
i pustoš je sve prostranija.
Što je manje tajni
pred nama
siromaštvo je naše veće.
Ostadosmo bez mitova,
više nemamo vjere
ni blaženog neznanja.
Od čega da gradimo pjesmu?

Nikola Milićević

Daruvara- Zdenac želja

TIŠINA

I onda se ljudi skruše
potišteni, sivi, blijedi,
pusta lica, grla suha.

Svatko šuti, svatko sjedi
pored svoje mračne duše,
pored svoga crna kruha.

Nikola Milićević

Daruvar

BEZIMENOJ

Starinska ura na ormaru spava.
Kazaljke njene već se rđom žute.
Umorna lampa tiho ocrtava
prostore uske, samotničke pute.
Ja ne znam gdje sam? Nešto tamno slute
umorne oči. Noć je. Topla. Plava.
Tako je teško, kada stvari šute
i kad se mijenja prošlost, san i java.
Pa gasim staru lampu, sklapam oči.
Nitko mi neće u posjete doći,
ni tat, ni gost, ni drug, ni draga žena.
Naslonim glavu na krilo samoći
i slušam zvižduk vlakova u noći.
- O gdje si sada, gdje si, Bezimena?


Gustav Krklec

Daruvar

PRVA RIČ ŠTO SAM JE ČUO

Prva rič što sam je čuo
Od matere
Naučio
Bila je 'rvatska.
U Slavoniji
Zemlji rođenoj,
Voljenoj,
Divane uvik
Od kako pamte
Samo 'Rvatski.
I
Divane,
I
Psuju,
I
Pivaju,
I
Plaču.
A momci tepaju,
Maze se cure -
Divane snaše -
Brundaju babe,
Didaci mudruju,
Sve na vom
Jeziku našem,
Starom,
Dragom,
'Rvatskom.


Vanja Radauš

Daruvar

PJESMO STARINSKA A TI NE PRESTAJEŠ

Pjesmo starinska a ti ne prestaješ
život se mora negdje nastaviti
ja to moram nekom reći
ispovijediti u tišini onom koji hoće čuti

kako na našem dnu žestoko kuca ludilo
kako na našem dnu svijet zarasta u jetko vapno
i da će mnogi umrijeti ne znajući što se dogodilo

Nikica Petrak

Daruvarske toplice

POVLAČIM UŽE NEČUJNOG ZVONA

Povlačim uže nečujnog zvona.
Ipak će zvoniti, možda kad se
          odmaknem.
I sam ću se stresti njegova
          tutnja,
rasuti se, ponovno spojiti.
Zasad dodirujem jedino tišinu.

Idem otvorenim poljem i vidim:
sve se rasplinjuje.

Kako bi dobro došla nebu glazba
          mojeg zvona.
Već je nosim u sebi,
veliki usijani pupoljak
što će se uskoro rasprsuti.

To je taj svijet kojemu više nije
          ni do čega,
i samo zato svi ostaju  na svojim
          mjestima.
I oni žele čuti podivljalo
          klatno,
padati smjerno pod njegovom
          zvonjavom
pa ustati, još jednom bremeniti.

Slavko Mihalić

Daruvar

SUOČENJE

Ako te upitaju: zašto si takav,
zašto se ne bojiš prošlosti svoje,
pokaži im svoje lice
prapočišćeno
u rosi zvijezda.
Pokaži im dlanove, pokaži stopala,
tvoja golotinja
začet će poštovanje u srcu
i onih koji se boje tvoje čistoće!

Jer, naučili smo: izvor je najljepši
kad se za njega ne zna,
dok nitko ne oskvrni njegova duha.
Zato, vjetrovi, neka vam je jasno:
ja sam se pronašao
i čas se sprema, kad
više nitko ne može učiniti da me nema.

Janko Bubalo

Daruvar - Gola Maja- Kupačica (Augustničić)

SABLAST EUROPE KRUŽI KOMUNIZMOM

Sablast Europe kruži komunizom!
Kakav je to tekst eksteritorijalan
Tekstilno eksperimentalan uzorak
Razdražuje neurotike bez uzroka
I neurotičke tvrđave i đavola!

Je li tu raspad Sistema rada
Sistema Ljubavi, kad se razvale oni što se vole?
Raspad sistema nerava
Vladarskih vrednota,
A sablast Europe kruži komunizmom!

Baš raspada se Sistem
Sistematski sistem se raspada.
Da li sam rapsod
Tog raspada Sistema
U sumraku zapada po Spengleru

Sistematki raspad živaca,
Ljubavi, kraljevske pratnje,
To su histerične mame iskidane vlasti,
Podrapane vlasti u klimakteriju klase,
Gledaju šahisti Fotinbrase
I ovu tablu punu ludih lubanja
Vrlo ljudožderski, kad Hudi upada.

Gdje se smišlja rapsod?
U samoj nadi što nadire u nadir!
I trava tu se koristi sjekirama
I gramatika crkne, i tu je zvek i rana:
Da se dogodi druga strana stvari
Da triput probuše Poglavara Crkve
Da se obruše ugrušci na srce

I gavrani na Arabiju i na Meku,
Da more uđe do grla u rijeku
U sav njezin izvor, njen izgovor i pad
Dok jašim svoga Rosinanta
Dok rentabilno trošim svoju ludost
Dok stoljeće se kreće trošnim koljenima
Ja znam smrt je za ljude
Smrt nije za Lude.

O, recite, što još bolje ima,
i tako razgranat s voljenima
Može se.

Dok sablast Europe kruži komunizmom,
Na Istoku se ovo sada proglašava šizmom
A Treći Rim je totalna krečana.

Josip Sever 

Brussels Airport

ŽIVOT U KRLETKI

Ono što je bilo daleko,
dostiglo nas je. Ranije smo se
mogli nadati, očekivati, plašiti se.
Sada više ne. Melju nas vilice
potpune izvjesnosti. Samo
fotografije imaju memoriju:
u njima se odbrojava, a glavnici
uvijek dodaju zaslužene kamate.
Krajnje revnosno.
Bilo da je posrijedi ljubav,
bilo smrt, nenadni susret...
sve to ostaje zabilježeno.
Ja sve to izgovaram i kroz moj glas
odzvanjaju brojni drugi.
Mnoge ptičice koje se odjednom
počinju oglašavati pred samo svitanje.
Mnogo, mnogo toga.
Vlakovi nas odnose na istok,
na sjever i sve druge daljine.
Nema nas u njima,
jer smo se zametnuli na
pogrešnom peronu,
a na put odaslali svoje dvojnike.
Ne znam hoće li i naša
odsutnost biti protiv nas.
Hoćemo li same sebe preletjeti
i utonuti u neki sličan poredak stvari.

Zvonko Maković

Split - sa zvonika Sv Duje

 

DUJAM

Onaj koji je posvećen ušao
u drvo u kamen u voštanicu
poput kapare lišaja vjetra
onaj božji onaj temeljni
od blage vjere od grada
u koricama prijaznih u brnistrama
mač i kruna girlandom spojeni
palma od svih moći štap uzorit
onaj zarečeni onaj izmučeni
u mreži stoljeća ribar tla
što ga dočeka srebro i pozlata
stari zanati stare milosti
riznica svjetla ulje i dlijeto
onaj zavazda u korskim sjedalima
onaj kameni onaj iz svega
stolac uspravni kalež molitve
blagoslovom prošivene misnice
onaj zakucani utučeni izdjelani
umanjen da bi bio veći
uramljen u svetost u riječ
luč naravna kost utjecanja
eno ga pronose pučani bratimi
eno ga prate kočije brodovi
prolazi gradom sja na rukama
glasnije od svakog carskog
sada mu je ime u zvonima
što su od svake moći i prigode
u procesiji krijeposti lijevani

Jakša Fiamengo

Split

PORED SVJETIONIKA

Svakog dana prolazim pored svjetionika

svi su drugi signali ipak manje vrijedni

osamio se na rtu kojemu više ne treba

valovi su već smirili nasrtaje na njegovo podnožje

zaboraville su ga i ptice koje se uvijek s nekim druže

ništa od vatre nije preostalo da mu jede utrobu

zemlja drhti kao u nepouzdano doba stvaranja

gledam na njega kao na vrijeme čiste svjetlosti

sva su njegova stanja izmijenila ključne riječi

svakoga dana pored njegova pogašenog pogleda

sve više i sam postajem svjetlo koje se iz njega iselilo

u svim nijansama, od bijelo bijele do tamno tamne

opsjedaju me njegove mjere koje bih htio pojasniti

preuzimam njegova svjetla poput pošte

bez adrese i bez potrebe da je ima

Jakša Fiamengo

Makarska - Svjetionik Sv Petar

SVJETILJKA ZA NJU

Od modrine neba staklo za nju livam.
I vezem ga srmom zvijezde ponoćnice.
Od bdjenja plamen kujem i okivam.
Opaljeno mi je njime tamno lice.

I pokrov crni krojim od plašta svoje sjene,
da svjetiljku prekrije kad pođe da spava.
U kopreni onoj prepoznat će mene,
lik moj, što ga zora na zid ocrtava.

I tugu svoju pretvaram u plavog leptira,
sa očima vlažnim od suza ili rose.
U ponoć da oko nje savije lijet mira
i umirući utone u mrak njene kose.

Nikola Šop 

Makarska

PRAŠINA OBZORJA

Smiren u tvojim krošnjama, nejasno obzorje, dan
velik i zlatan pjeva o svom odlasku.
Taj šum kao da ponavlja u lelujanju
moju najskriveniju riječ, moj nedodirnut san.

Svaki vjetar koji u tebi noći izrani raščupanim prstima
tvoja stabla. A ona zahvalno trepere.
I šumna, ne rastaju se nikad sasvim
od sjena večernjih, od posrebrnih plima.

Ti pamtiš samo najčišći glas i najdublje ime.
Kraj tvojih izvora mržnja poblijedi
i zlo se slomi, a lažna kretnja skameni.

Dobro je negdje naći stablo gdje ceste prezime
i počinuti pod njegovim lišćem.
Pticu njegovu prepoznati u daljini
i odozvati se.

Dobro je slutiti negdje plavo sjenovito ljeto
i uputiti se onamo.

Vesna Parun 

Makarska

VEČERNJI VIDIK

Proljetno veče puno obećanja.
Gle opet jednom osjećam se mlad.
Pod silnin nebom, koje zvijezde sania,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teče u moje srce iz nizine,
Od nizova hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nešto radosno te čeka!
U dublji zanos, ili ljubav novu -
Kuda me zovu?

Dobriša Cesarić 

Makarska

 

TIJELO I PROLJEĆE

Prolistaj, moja jabuko, došlo je sunce na vrata.
Potajno raste potok i vjetar šumi iz daljine.
Toplo cvrkuće podne, dani su krcati zlata,
razmakni bolne zavjese da gledam u modrine.

Oživi šaptom ploda, tiha družice moja,
promijenit ću se s tobom za tvoje oči, zdenče!
Da mi je kamen uzglavlje, a srce pehar boja,
mekan ležaj cvijeća, gdje zvona ludo brenče.

Daj mi od tvoje vječne pjesme, svijete, stvori me šumom.
Daj da mi duša prolista, u snu da zazeleni.
Promijenit ću se s prvim koji noćas prođe ovim drumom.
Proljeće ide, slušaj: o majko, grudi mi razodjeni!

Vesna Parun 

Makarska