SRETNA NOVA GODINA

Svako jutro, svako slovo,
Nova staza, put u novo,
Jer u srcu ima mjesta
Za još bezbroj takvih cesta.
A kad stigneš tu gdje piše
"Nema dalje, nema više"
Moraš samo znati riječi
Pa u drugu stazu prijeći.

Gle, na jelki natpis sja -
Sretna nova, sretna nova !
Gle, na jelki natpis sja -
Sretna nova godina !

Ima takva staza jedna
Sa pedeset i dva tjedna,
Sedam puta množiš dane,
Sve na takvu stazu stane.
Staza ima jednu jesen
I proljeće jedno ima,
I još ima jedno ljeto
I na kraju staze zima.

Gle, na snijegu natpis sja -
Sretna nova, sretna nova !
Gle, na snijegu natpis sja -
Sretna nova godina !

Sretna nova godina !


Arsen Dedić 

Split

JUTARNJI ANĐEO

Od nekog vremena osjećam osobitu

naklonost prema anđelima

nalazim ih u svim vrstama treperenja

u podrhtavanju jutarnjeg autobusa

u šalici kave u nazdravljanju dobrog jutra

zalijepljene za revere mornarske dolame

obješene o kazaljke sata nad Pjacom

prisluškuju sve moje pa i one najniže riječi

dotiču me na način koji me čini nesigurnijim

na svom neuvjerljivom jeziku

ne znam što bih im rekao

dok mi se uvlače u sve žurnije korake

listaju moje novine upućuju uredsko računalo

raspoređeni u finom ustroju na vrhu olovke

nespremne da mi odzdrave kako priliči

učim ih iznova kako počinje dan

za koji više nisam siguran gdje i od čega nastaje

za čiju lakoću nisam siguran krije li navještenje

tajim ih da mi ne oduzmu svojstvo svjetlosti

one iz koje ih jasno mogu gledati

naslućujući ih

do vidljivosti koja ne prilazi

do prisnosti i onoga što od nje ostane

Jakša Fiamengo

Split - Pjaca

MELKIOR KAD BIJAH

Melkior kad bijah nosio sam smirnu
Do kamene bunje što se svjetlom prože;
Heroda ne slušah, jer što silnik može
- Pratio sam zvijezdu jašuć' kroz Kostirnu.

Jastožera, mreže, vrše, parangali
Ostaše ko spomen na zimsku Komižu
Sa mnom vol i tovar još ušima strižu;
Tražio sam Boga: Gdje je Isus mali?

Vidio sam samo osvjetljene bore,
Vidio sam samo namreškano more,
Svetoga Mikulu i Svetoga Jurja,

Sve što radost nosi i sve što nas žulja...
Tražio sam Dijete, ne nađoh mu dvore
Doli u svom srcu što ga milost ljulja.

(I Baltatzar isto, Gašpar i sva rulja
             što se tu zateče)


Jakša Fiamengo

Split, Đardin

  

ZADNJA ZIMA

Stiže ona zima a ja ne znam način
Kako joj se oprijet otokom okovan;
Otokom sa kojim stalno se ortačim,
Na kojem sam bio školjka, gmaz i ovan;

Na kojem sam bio ljeto od svih ljeta,
Lav mletački, rogač, medvjed Dalmatinčev;
Galijot i pjesnik, martir i profeta,
Marulova sjena i prikaz Lovrinčev;

Na kojem ću skončat, usidren u postu
Prosinačke bure sa vjerom u Krista
Da ustupim mjesto uglednijem gostu;

Na kojem je račun svega što me ima
I na čiju zemlju tijelo već mi prista
Jerbo sve me boli, jerbo stiže zima.

Jakša Fiamengo

Split

BETLEHEM U NAŠOJ KUĆI

Velike kubike svjetlosti te noći
Cijela će obitelj primiti u njedra,
Noć će opet biti zvjezdana i vedra
Jer ima se rodit, jer ima nam doći.

Betlehemsku špilju lako ćemo riješit
Plastikom i drvom, gipsom i papirom:
Noć će prosut blagost, ispunit nas mirom
Jer će nas pohodit, jer će nam se smješit.

Pastiri, mudraci, Marija i Josip
Pristupit će boru, s anđelima doći
I pazit na Dijete da u Svetoj noći
Ne dobije kašalj, ne dobije osip.

I Dijete će usnut, pokrenut vremena
A mi s Majkom pjevat: Nina, nana, nena....


Jakša Fiamengo 

Split - na Pjaci

MALA PJESMA O MAJKAMA

Sad moja majka putuje. Majke su uvijek na putu
one putuju od sinovljeve košulje do košulje,
od dugmeta do dugmeta na kaputu,
one putuju tlapnjama svoje djece,
njihovim restoranima i sobama.
Slijede ih.
Majke žive pod suncem sinova i tihih pjesama.
Majke su dragi slabi svemiri što vječno odlaze
u neku lijepu neizvjesnost, u malu tjeskobu,
one pišu pisma koja nikada do kraja ne znamo.
Male daleke majke što ih katkada slutimo.
Sve naše majke o kojima šutimo.
Koje nas uvijek s nama samima uspoređuju.
One neprekidno putuju u neku potajnu suštinu,
one se nikad iz uličica ljubavi ne miču
pa ipak, one su uvijek na putu u svijet: svome sinu.
Od nade do nade, od pažnje do pažnje, u tminu.


Milivoj Slaviček

Somewhere over the clouds

MONUMENTUM PERENNE

Jednom kad bude nebo nisko i dan siv,
vijući se ko tamjan nad jesen ugašenu,
pod spomenik, meni podignut, doći ću još živ,
satrven i pognut, vukući svoju sjenu.

Na podnožje ću sjesti tih i umoran.
I spustiti lice na noge od kamena.
O tako stran, ko putnik nikom znan.
Na stijeni toj i sam ko pusta stijena.

Vječiti bjegunac od slave ovoga svijeta,
nad sobom ću začuti, ko pritajen glas,
odjeke davne s kipareva vitkog dlijeta,
pod kojim se ukazao moj maleni stas.

Čut ću ko odjek njezan kuckanje odozgora,
kad s pažnjom klesao je tugu mog pogleda.
I težak, kad je brazdao dubinu mojih bora.
I oštar, kad je usne mi ovijo crtom jeda.

Slušat ću, kao mukli tutanj iz dubine,
kad kleso je ramena i grudi uzburkane.
I kao svrdla krik, što u srzi tvrdoj skrine,
kad mi je urezivo oko srca rane.

Sam na vjetru tome koji noseć lišće suho
mom spomeniku plete vijenac oko glave.
I motajuć se oblači ga u purpurno ruho,
sred jeseni kasne, ko sred prazne slave.

Klonut ću tada tako nijem i tmurna lica
na lik svoj od kamena, pod kojim pust je svijet.
S ramena njegovih odletjet će uplašena jata ptica
dalje, na svoj put, na jug, u sunčani let.

Nikola Šop 

Solin - Spomenik Papi Ivanu Pavlu II - Bit ćete mi svjedoci


  

KOJA SI ZAGONETNO

Koja si zagonetno
prišla i sišla u me odjednom,
ne znam zašto si postala moj ljepši,
bolji život. I zašto si ostala jedino u mome snu
moj život. I zašto si drugome dala, otuđila od mene
moj život. I ostavila me bez moga života…
Koja si
zagonetno
prišla.
I ostavila me bez moga života…

Josip Pupačić 

Podstrana

GROBOVI STARIH HRVATA

Pronašli su vas. Stare Hrvate. U grobovima
I tek vrlo bojažljivo rekli da ste to vi
iz X. i XI. stoljeća
dok ste još bili svoji
Tko će znati kakav je to pomor bio
A možda ste naprosto odlazili u raj
redom koji je određen
Što li se (i opet) sa starom vašom zemljom zbiva
bolje da i ne znate
Oni koji znaju
nemaju sna ni počinka



Milivoj Slaviček

Solin

  

PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,
Ili ti ruku položi na rame.

Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,
Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

Dobriša Cesarić 

Podstrana

MEMENTO

Moj se vidokrug širi
I modro nebo svoj odsjaj
U mojim očima stiže
To je trenutak jednom u stoljeću blizak
Kapetani spuštajte jedra
Jer sve smo bliže
U dušu mi udaraju zaspali sanjari
Moja nerođena djeca
Tuga prepolovljena mjesecom
Njene usne zarobljene mirisom voća
Iza mutnih stakala kuća na obali
Koje smo ostavljali na milost i nemilost sjeti
Koja se postupno i sigurno nastanila u nama

Željko Krznarić 

Split - Podstrana

BUDI MOJA NOĆ

Dođi, koja si moja
u moju noć.
Stvori, koja si moja
moju noć:
Utišaj ovu tišinu.
Umiri ovaj mir. Utopi
ovu smrt. Proširi ovu
sobu. Razori ovaj zid.
Podigni ovo nebo. Pomiri
ove sjene. Pokosi
ovu kišu. Uglazbi
ove suze. Rascvjetaj
ove ruke,
Sazidaj ove riječi. Izliječi
ove oči.
I postani moja noć.
Budi
moja noć.


Josip Pupačić

Split - Podstrana

BOŽJI DOLAZAK

„Kad Bog dolazi na svijet, tada dolazi po nekom
čovjeku na svijet.“
(Herbert Fendrich)

Kad Bog dolazi na svijet,
on želi po tebi doći na ovaj svijet.
Ne dođe li po tebi, kako će doći na ovaj svijet?
Ne dođe li po tebi, u čemu je smisao tvojega života?
Ne dođe li po tebi, tko si ti?

Kad Bog dolazi na svijet, on ne pohađa uglednike.
Ne pohađa vladare.
Ne ističe se.
Ne zadržava se na glavnim gradskim trgovima.
Ne skreće pažnju na sebe.
Ne mari za sjaj.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on želi ući u tvoj dan.
Njemu je dostatna tvoja običnost.
Tvoja blizina.
Njemu je dovoljan prijazan osmijeh.
Toplina dlana.
Komad kruha.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet, on ima vremena.
On ima vječnost.

A ti, kad Bog dolazi na ovaj svijet,
imaš samo ovaj trenutak.
Samo ovaj susret.
Samo ovu uzdrhtalu ruku koja treba tvoju ruku.
Samo ovo skromno srce koje želi naći dom u tvojem srcu.
Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on ti se u njemu i po njemu želi darovati.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on je spreman proći mimo njega
samo da bi došao do tebe.

Ali tvoj put do Boga vodi samo kroz ovaj svijet.
Prođeš li mimo svijeta, prođeš li mimo čovjeka,
prošao si mimo Boga.

Kad Bog dolazi na ovaj svijet,
on bez oklijevanja napušta raj,
da bi raj zauvijek postao dio tvoga srca.
Da bi tvoje srce u živote mnogih donijelo raj.
Da se tvoj život, da se život ovoga svijeta,
nimalo ne bi razlikovao od njegova života.

Stjepan Lice 

Dubrovnik- Crkva Sv Spasa

  

MODRO VEČE

Ovo je veče slikano kroz modri filter šutnje.
Modra je planina modre ulice modri zidovi krovovi.
Na nebu modri oblaci s najvećim tamnomodrima.
I krošnje su modrozelene, tmaste i tihe,
i vjetar, pun i strastan, modar je.
Taj vjetar koji je daleko više
od onoga što se uči o njemu.
Taj vjetar koji je čitavo jedno hujanje raspeto:
rijeka daleka, modra, što šumi, gusta, niza slapove.
Modre su mi usne od tinte i od smrti.
Modre mi oči i lice s plavim leptirom pred sobom.


Milivoj Slaviček

Šibenik

NASTANJEN UVIJEK

Opružen u noći, s pjesmama oko glave
u koštacu s trajanjem, s velikim prastarim vremenom koje prolazi
među potresima i brodolomima, negdje kraj prozorā otvorenih u mrak.
O, naviknut na odupiranje, smlavljen prostorima i tihim zubima, opružen.
Vječni mrak posut našim sijalicama
dok traju unutarnje pošasti i dok nastojimo stupiti u zemlju bratstva
pomiriti naš duh sa Svijetom, sasvim ispočetka.
Sam, tih i opružen u vremenu koje će proći, jer mora proći, i bit će zaboravljeno.
Pogledati u sebe i poći još dalje, pomaći još za koji stih
tu pravu istinu kojom smo opsjednuti, to nastojanje
da se nađemo, da pronađemo sebe, svaki od nas
dok se nismo izgubili u uzaludno opjevanim godišnjim dobima
i sistemima filozofija i nazorā. Da munja kroz naše srce stalno sja
među mašinama, metar-dva od praga pada.

Milivoj Slaviček

Split

  

MOJ ISUS KRIST

(Uz šansonu Gesù Bambino)

Nije li dijete naših tjeskobâ, aspiracijâ, željâ
taj mali dečko što pade među tisućljeća?
Reče nam da smo vječni, da duša nam je besmrtna
i da smo, takvi kakvi smo, Božja djeca
Je li nam itko ikad rekao više
tražeć/donoseć odgovore na prastara naša pitanja?
Na tom području na kojem uz osnivače religija
pjesnici i filozofi ispisuju svoja čitanja
Čemu ne častit tog mališana, tog smirenog mladića
iz kojeg je zračila snaga, odanost (anti)sudbini?
Taj dječak jedna od najljepših naših je priča
što zasta nad milenijima u kojima smo bili




Milivoj Slaviček

Split - jaslice u crkvi Sv Frane